Razgovori s dušom

Razgovori s dušom

Josip Klarica umjetnik je koji upravo sada, kada se više ne slika panoramskim aparatima, u doba sve naprednije digitalne tehnologije fotografije izrađuje upravo takvim aparatima. Tako ne postiže aluziju na prošla vremena i prošlo poimanje svijeta i vremena, nego – bezvremenost

Fotografije su odsutnost riječi. Ali ako postoje fotografije koje znače jaču odsutnost brbljavosti, događajnosti, žive razmjene sada i odmah, u plesnom žargonu stakato-ritma agresivnih pokreta kukovima, ako bismo mogli reći da postoje fotografije sa više i manje toga, onda bi digitalna life-fotografija imala u sebi živi pokret kukova, dok bi se Klaričini krajolici nalazili posljednji na drugom kraju spektra u ritmu tišine, uz glazbu vjetra.

Riječ je o fotografu koji više nego ijedan drugi dokazuje da tehnika nosi značenje. Koristeći se cijeloga života tehnikom s početka stoljeća (fotografije na ovoj izložbi rađene su panoramskim rekonstruiranim aparatom iz tridesetih godina), Klarica ne prikazuje vrijeme na način kako se ono doživljavalo na početku razvoja fotografije i na početku stoljeća, nego radi još jedan pomak u značenju. Naime, vrlo je važno da je riječ o umjetniku koji upravo sada, kada se više ne slika takvim panoramskim aparatima, u doba sve naprednije digitalne tehnologije fotografije izrađuje upravo takvim aparatima. Tako ne postiže aluziju na prošla vremena i prošlo poimanje svijeta i vremena, nego – bezvremenost. Nije riječ ni o pohvali sporosti, koja bi stajala u opoziciji s digitalnom brzinom. Josip Klarica vraća se samim izvorima, jednostavno zbog toga jer je to za njega najbolji način da se vrati – duši.

Kako bismo rekli čega na Klaričinim fotografijama ima, mnogo je lakše nabrojiti prvo sve ono što one nisu i čega nema. Nema ljudi, nema događaja, a mogli bismo gotovo reći da nema ni prirode u krajolicima.

Josip Klarica fotografira prirodu; drveće, drveće ogledano u jezeru, mali mostić, drvenu kućicu, drveće zimi ili osamljeno drvo na poljani, ali čini to tako da preskače jedan dio dovodeći nas onamo kamo svi želimo doći u povratku prirodi. Vraćajući se prirodi, odlazeći u puste predjele bez ljudi, vraćamo se sebi i razgovoru s vlastitom dušom. U meditativnim stanjima svoja raspoloženja i osjećaje možemo vidjeti kao promjene u krajolicima. Klaričini pejzaži već jesu zamišljeni. Puni su magle. Kadrovi su namjerno malo neuredni, i na rubovima uvijek ostaju naznake da se oko izabrana pogleda otisnuta na fotografiji prostire cjelina. Udaljenost s koje hvata prizor nije ni prevelika ni premala, mogli bismo reći da je riječ o srednjoj udaljenosti dolaska, osjećaju koji imamo dok stojimo na vratima, prije ulaska nekamo, ovaj put u začarani drugi, Klaričin, naš svijet duše. To je distanca međusvjetova u međuvremenu fotografski opisanu u raspršenu svjetlu, otisnutu dugom ekspozicijom. Osim same distance gledanja motiva koja sugerira prag međusvjetova mi gotovo nikada ne vidimo svijet iza magle koja započinje iza prikazanih motiva i tako su naznačeni i drugi novi svjetovi, kojima se, čini se, možemo približiti samo ako dovoljno dugo gledamo, samo ako uđemo u fotografiju. Jer Klaričine fotografije gotovo poput filma Woodyja Allena pozivaju na nemoguće – da uđemo i zakoračimo u svijet iza okvira.

Klaričini pejzaži duše tako odmah prestaju biti krajolici, snimljena priroda, na njima ne možemo čuti glazbu vjetra, oni prikazuju prirodu samo zato jer je tako najprirodnije prikazati dušu, a razgovore koje tamo vodimo sadrže najmanje riječi od svih razgovora na svijetu.

I samo zbog toga jer je za tako nešto potrebno vrijeme Klarica se koristi tehnikom koja zahtijeva vrijeme te postiže dojam ukinuća vremena, nedefinirana vremena, bezvremenosti, vječnosti, dojam da vrijeme ne teče, koji imamo u razgovoru sa svojom dušom.

Dina Ivan