Pucnjevi i velike riječi

Pucnjevi i velike riječi

Idilu za veliki orkestar Im Sommerwind Antona Weberna Zagrebačka je filharmonija pod dirigentskim vodstvom Jacquesa Delacôtea odsvirala meko, s pravim osjećajem za prozračnost skladateljeve glazbene misli (iznimne su bile solističke dionice koncertnog majstora Oresta Shourgota)

U petak, 8. veljače 2008, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski gostovao je, predvodeći Zagrebačku filharmoniju, uvaženi francuski dirigent Jacques Delacôte. S jasnom koncepcijom, Delacôte je dirigirao uvertiru Candide Leonarda Bernsteina, Webernovu idilu Im Sommerwind, Janáčekovu rapsodiju za orkestar Taras Buljba te Dvořákovu Sedmu simfoniju. Candide je odsviran tvrdo, čak tvrdoglavo (što nije smetalo, osim u trenucima kada se činilo da se orkestar opire dirigentskoj zamisli da glazbu malo potjera). Uostalom, tvrdoća je odgovarala predlošku, Voltaireovu tekstu punu sarkazma i društvene kritike.

Naspram svojevrsne oporosti uvertire Candide stala je kasno otkrivena idila za veliki orkestar Im Sommerwind, mladenačko djelo koje skladatelja Antona Weberna prikazuje u novom svjetlu. Odsvirana meko, s pravim osjećajem za prozračnost skladateljeve glazbene misli (iznimne su bile solističke dionice koncertnog majstora Oresta Shourgota), idila je transparentno nosila na toplim valovima i mirisima prirode, koji su se gotovo osjećali u dvorani. No ono što se činilo pomalo nedorečenim bila je dinamika. Zapravo se u izvedbi Webernova djela nisu ni očekivali veliki dinamički pomaci, ali se svojevrsna jednoličnost nije dala odagnati. Ona je čak zahvatila izvedbu rapsodije Taras Buljba Leoša Janáčeka, djelo koje je – donoseći u tri stavka prikaze tri smrti – koncipirano s iznimno snažnim dramatskim zamahom. No zamah je ostao dinamički jednoličan (kretao se stalno iznad forte, kao što se u izvedbi Weberna zadržavao oko dinamike mezzopiano). Pri izvedbi Janáčekove rapsodije osobito je pripomogla žestina kojom je timpanistica Ema Krešić prenosila dramu Andreja, Ostapa i sama Tarasa Buljbe: pucnjevi, mučenja, tragična djela i velike riječi gotovo su postali vidljivi publici Bijele oktave.

S ponešto manje žara izvedena je Sedma simfonija u d-molu (op. 70) Antonina Dvořáka. Prvi i drugi stavak bili su gotovo potpuno nezanimljivi, a svježinu je unijela tek izvedba Scherza. No i tu se osjetio svojevrstan otpor: prva je tema izvedena gotovo ukočeno, s jedva naznačenom skercoznosti koju je Dvořák, gotovo varajući slušatelje, vodio u neočekivano ozbiljnim smjerovima. Finale je odsviran korektno, možda bez unutrašnje patetike koju djelo traži, ali s pokušajem da se ostvari dojam veličine, pa čak i dubine skladateljskoga promišljanja.

Sljedeći dan, u subotu devetog veljače, sjedinjenjem dvaju ciklusa, Sfumato i Lisinski subotom, izvedena su djela skladana za specifičan sastav: soliste, mješoviti zbor, četiri glasovira i udaraljke. Riječ je o Svadbi Igora Stravinskog te o drugom dijelu ciklusa Trionfi Carla Orffa, Catulli carmina. U Svadbi, kojoj je temelj ritual, ključnu je riječ trebao imati vokalni ansambl. Izvedba zbora Hrvatske radiotelevizije predvođenim dirigentom Tončijem Bilićem bila je solidna, ali nedostajao joj je element intelektualnoga transa. Pomno odabrani i glasovno ujednačeni solisti – sopranistica Simona Šaturová, mezzosopranistica Martina Tomčić Moskaljov, tenor Sergej Kiselev i bas Ante Jerkunica – međusobno su se nadopunjavali, dobro vladajući Stravinskijevim dionicama. Podupirao ih je instrumentalni ansambl sastavljen od četiri glasovira (Damir Gregurić, Srebrenka Poljak, Mario Čopor i Ivan Horvatić) te udaraljki koje su svirali Borna Šercar, Srđan Palačković, Ivan Marjanović, Marko Mihajlović, Božidar Rebić, Ivana Bilić i Goran Gorše. Cjelokupni dojam bio je da je djelo uvježbano, no da se nije dovoljno radilo na njegovu podtekstu, interpretaciji intelektualnog u obrednom, što je posebno zanimalo Stravinskoga. Zbog toga je Svadba ostala ponešto nedorečena.

S druge strane, izvedba pristupačnijeg i melodičnijeg djela Catulli carmina navela je na pomisao da su izvođači pri uvježbavanju veću pozornost pridali Orffovoj skladbi (mnogo opsežnijoj od Svadbe). Uz odličnu sopranisticu Ivanu Kladarin i tenora Sergeja Kiseleva, te isti instrumentalni sastav kojemu je Orff dao manju ulogu, Zbor Hrvatske radiotelevizije doslovno je gutao glazbeni tekst uživljavajući se u ulogu naratora i komentatora radnje iz stare grčke tragedije. Zanosne Katulove pjesme nosile su vokalne izvođače koji su, unatoč mnoštvu, funkcionirali poput jednog tijela, odlično se noseći s Orffovim a cappella zapisom. Naspram dobroj izvedbi Svadbe, u kojoj su neki dijelovi ipak ostali otvoreni, u Catulli carmina nije bilo dojma da nismo čuli sve što smo mogli čuti. Orffovoj su se glazbi izvođači predali potpuno, bez ostatka.