PRODULJENOST METAFORIKOM

PRODULJENOST METAFORIKOM

Završnu jednočinku Bez zaustavnog traka Anita Schmidt čini najdojmljivijom. Protagonistica biografskom točnosti u ulozi Rute u savršenoj suigri s Tatjanom Bertok prolazi dugi put od zatomljavanja osjećaja, svjesnosti u puko preživljavanje, pa sve do euforije

Da Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku ima kvalitetniji ženski dio dramskog ansambla, pokazuje njihov dominantni status i utvrđuje druga dramska premijera u 101. sezoni, Riba ribi grize rep, sedam konciznih, tematski odijeljenih dramskih minijatura temeljenih na dramskim tekstovima suvremenih američkih autora Johna J. Wootena (Glavna uloga), Cathy Celesia (Sve za tebe), Elaine May i Alana Arkina (Riba ribi grize rep), Erica Lanea (Spomenik ocu domovine), Mary Louise Willson (Izgubljene), Jane Martin (Ljepota) i Nine Shengold (Bez zaustavnog traka).

Isklesane tekstove preuzima Damir Mađarić, ispostavilo se, redatelj s izražajnom usredotočenošću na točno određeni detalj, trenutak kada se u jednoj naglašenoj riječi, usmjerenosti pogleda, grču na licu, rekvizitu, osvijetljenosti, odaje konačna uobličenost jednočinke, paradoksalno, kvalitetom osmišljenosti i izvedbe, produžena mogućom metaforikom. Stoga je uspjeh predstave, uz redateljski imperativni perfekcionizam, ponajviše ovisio o darovitosti i glumačkoj sposobnosti većega dijela osječkoga dramskog ansambla i to onog snažnijeg, ženskog: Ljiljane Krička-Mitrović, Lidije Florijan, Mire Perić Kraljik, Anite Schmidt, Radoslave Mrkšić i Tatjane Bertok-Zupković koje su u predstavi u najmanje dvije uloge.

Tatjana Bertok-Zupković, ponajbolja u ulozi Gđice Vidović, u inteligentnoj igri sa svojom šeficom Gđom Mayer u izvedbi Radoslave Mrkšić u naslovnoj minijaturi, odaje potpunu sigurnost, osviještenost u svoju glumačku vještinu. Sjajno profilira i vodi lik mile, poslušne, povučene i uštogljene sekretarice koja se pod utjecajem alkohola i konačne svijesti o nedovoljnosti i nemogućnosti dokazivanja i ostvarivanja, pretvara u shizofrenu osobu. U početku Tatjana podčinjenost utjelovljuje zgrbljenim tijelom, stopalima izokrenutim prema unutra te grimasom zečjih usnica, da bi se potom polagano uspravljala, sve svjesnija svoje tjelesne snage, jedine prevlasti nad šeficom. U trenutku kada izgovara svoju bolesnu namisao, gledamo Tatjanu u ponajboljem izdanju: ludilo potencira rad svih mišića, izbuljuje oči, grči lice hinjenim smijehom, uzdiše glasno i neravnomjerno, mijenja intonaciju i ritam, ni jednoga trena ne bježeći u karikaturu. Radoslava Mrkšić u istoj jednočinki obrnuto prepisuje Tatjanin lik. Izmjene podčinjenosti Mrkšićeva vrlo dobro podnosi.

Scenografija Osmana Arslanagića nije bila odveć na strani glumica. Vrlo jedostavna, statična i time jednolična. Kostimografkinja Marija Šarić-Ban u naslovnoj minijaturi morala je više pripaziti na kontrast pri izboru odjevnih predmeta. Koliko se god jeftin i otrcan činio Tatjanin kostim i cipele, isti je slučaj bio i s Radinom odjećom, a to je pogrešno aludiralo na njihovu jednakost.

Za kraj glumica koja je nakon podosta vremena dala i tražila ponajviše emocija u publike svojom izvedbom. Završnu jednočinku Bez zaustavnog traka Anita Schmidt čini najdojmljivijom. Tragičnost životnih sitnica nemoguće je uočiti zbog brzine smrti koliko god ona polagana bila, mogućnost viđenja života uoči smrti koji nismo preživjeli uistinu je sranje, kako Anita s prezirom izgovara. Protagonistica biografskom točnosti u ulozi Rute, sredovječne žene sa skrivenim tragedijama u savršenoj suigri s Tatjanom Bertok, šesnaestogodišnje problematične tinejdžerice Bobi, prolazi dugi put od zatomljavanja osjećaja, svjesnosti u puko preživljavanje, pa sve do trena kada jedna sitnica, ponovno majčinstvo, kćer, daju povod euforiji i, razumije se u takvoj scenskoj atmosferi, smrti.

Nakon Zastava u Osijeku, makar i izrečenim krajem, trak vedrine. Samo, zašto američki dramatičari? Mogao bih nabrojati desetak hrvatskih koji bi posao obavili barem istovjetno kvalitetno. A prepoznatljivije nam unatoč tematskoj sveprostornosti.

Tajana Gašparović