Priča o običnim ljudima

Priča o običnim ljudima

London Londonski National Theatre priredio je iznenađenje svojoj publici: dramsku produkciju u kojoj se pojavljuje 450 karaktera, ali nitko ne izgovara ni jedne riječi. Iznenađenje za London u Europi je, međutim, dobro poznat komad Petera Handkea Sat kad ništa nismo znali jedni o drugima, koji je na kontinentu igran u više produkcija. Za Engleze, koji ne poznaju repertoarna kazališta s velikim glumačkim ansamblima u europskom smislu, ovakav je komad pravi šok. Treba li nam drama koja govori o čudacima koji šetaju gradskim trgom, i u kojoj se baš ništa ne događa? To imamo na svakom trgu, što će nam i u kazalištu, pita se dio publike. Redatelj James Macdonald, koji je u projekt ušao s čak 27 glumaca (i deset garderobijera koji pomažu glumcima mijenjati sve te kostime iza scene), tvrdi da je upravo ovo povratak kazališnoj biti: u teatar smo nekad išli da bismo vidjeli ljude koji su samo – ljudi, a ova predstava govori upravo o tome.

Za dvanaest gledatelja

Moskva I Moskva je dobila kazališno iznenađenje, ali oko ovoga nema nikakvih dvojbi: svi su oduševljeni novom produkcijom Laboratorija Dmitrija Krimova – koji djeluje unutar Škole dramske umjetnosti – i koji svakom novom produkcijom izaziva prave panegirike. U komadu Optimus Mundus četvero glumaca dijele među sobom dvanaest gledatelja i provode ih različitim sobama i prostorima nekog interijera. Oni se, u autorskom projektu Krimovljeva studenta Arsena Epelbauma povremeno susreću, a događaju se i nepredviđene stvari i s glumcima i publikom. Glumci-vodiči ulaze u razne uloge dramskoga repertoara temeljena na Shakespeareu i Puškinu, izlaze iz njih, komuniciraju s publikom i međusobno, a produkcija krši sva poznata kazališna pravila, zaključila je kritika. Osim pravila da kazalište mora biti uzbudljivo i inspirativno, a Optimus Mundus upravo je takva predstava.

Iračka trauma

New York S prethodnom predstavom nova njujorška produkcija Izdani ne dijeli toliko iznenađenje, koliko oduševljenje kritike. Jer, nitko više u američkom kazalištu nije iznenađen dokumentarizmom i dramama vezanim uz postterorističku Ameriku i pustolovinu u Iraku. Izdani su drama Georgea Packera, autora poznate knjige o Americi u Iraku, a napisao ju je koristeći se svojim člankom o Iračanima, američkim suradnicima na terenu, koje je Amerika izdala. Tri priče o napuštenim kolaborantima – premda ih tako Packer ne zove – formiraju se u emotivnu dramu temeljenu na dokumentima, o ljudima koji su kod kuće izdajice, a koje ne treba ni Bushova birokracija. U režiji Pippina Parkera i u produkciji offbrodvejskog Culture Projecta New York je dobio još jednu dramu o traumatičnom iračkom iskustvu, ovaj put iz druge perspektive.

Što veže Kafku i Indijce?

New Delhi Više od sedamdeset predstava činilo je 10. indijski međunarodni kazališni festival Bharat Rang Mahotsav, koji se tradicionalno održava potkraj siječnja. U specifičnoj i iznimno bogatoj indijskoj kazališnoj situaciji – obogaćenoj na festivalu produkcijama iz desetak drugih zemalja, od Afganistana do Njemačke – moglo se zapaziti kako se suvremeno kazalište na potkontinentu sve više bavi i suvremenim temama i društvenim problemima, a manje tradicionalnim oblicima. Indijsko kazalište tako obrađuje sve probleme svoga društva, ali su prisutni i klasici, barem oni koje u Indiji prepoznaju kao svoje. Zanimljivo, tri najigranija pisca iz zapadnoga civilizacijskog kruga, pa je i na ovom festivalu predstavljeno nekoliko njihovih produkcija, jesu Shakespeare, Brecht i Kafka, a svaka interpretacija tih autora nailazi na golemo zanimanje publike.

Jasen Boko