Portret gospodina K.

Portret gospodina K.

Izložba 100 fotografija doima se kao muzej fotografije 20. stoljeća, u kojem je gotovo nemoguće prepoznati jedinstveni autorski rukopis

Najnovija izložba Stanka Abadžića nazvana jednostavno 100 fotografija, bez sumnje odaje dobrog poznavatelja domaće i svjetske povijesti fotografije. U stotinu klasičnih crno-bijelih snimaka, svojevrsnom pregledu posljednjih petnaestak godina Abadžićevog rada, prepoznajemo neorealizam i reportažnu fotografiju dvadesetih i tridesetih godina, bresonovski pristup uličnim scenama, sudekovske mrtve prirode, geometrijske studije, subjektivnu fotografiju pedesetih i šezdesetih,...

Sistematičan pristup povijesno umjetničkim stilovima i pristupima odaje i postav izložbe, čiji je autor uz Slavena Perovića i sam Stanko Abadžić. Unutar postava moguće je prepoznati nekoliko izuzetno preci-zno promišljenih tematskih i stilskih cjelina. Najveći dio zapremaju gradske scene snimljene na lokalitetima zagrebačkih, pariških, berlinskih ulica. Prevladavaju ipak praški motivi, što ne čudi, jer upravo je u Pragu Abadžić proveo desetak godina, stvarajući kao samostalni fotograf, upravo se u Pragu etablirao nakon retrospektivne izložbe koju mu je hrvatsko veleposlanstvo organiziralo 2000. u domu češkog velikana fotografije Josefa Sudeka. Utjecaj Sudeka i njegovih čeških suvremenika bio je presudan, ako je suditi po ovoj izložbi, za Abadžićev način gledanja, ali i izbor motiva. Prepoznatljiv je u njegovim poetičnim igrama svjetla i sjene, kao i povremenoj sklonosti nadrealizmu (Baška 2006), u kojoj mu je od domaćih fotografa najbliži Josip Klarica. Dio spomenutih uličnih prizora romantične su reminiscencije prošlih vremena, koketiranje sa zaboravom: prizori s buvljaka, rušenje starog reklamnog zida, kavane i restorani sa starim natpisima. Na prvi bi se pogled gledatelju moglo učiniti da se radi o zaustavljenim trenucima, no riječ je ipak o dobro promišljenim i spretno izrežiranim scenama. Metoda kojom se Abadžić rado koristi je kontrast. Tako fotografira beskućnike ispred fontane s prizorom rođenja Venere ili ispred velikih reklamnih plakata s mladim i lijepim manekenima. Drugi pristup praškim ulicama svjesno je traženje Kafkinog Praga. Višestrukim ponavljanjem dijagonala kreira klaustrofobične ulice ispražnjene od ljudi ili tek s jednim izgubljenim prolaznikom. Od domaćih lokaliteta najčešće su scene iz Baške, kojima opet nije cilj pokazati specifičnosti lokaliteta, već pravilnim, simetričnim kompozicijama, dominira igra formalnih elemenata. Abadžićeva umješnost najviše i dolazi do izražaja u posve geometriziranim prikazima ulica. Posvemašnje pojednostavljivanje sižea, svođenje na odnose primarnih oblika, svjetla i sjene postupak je srodan onom koji su od domaćih fotografa šezdesetih i sedamdesetih godina primjenjivali najviše Slavka i Milan Pavić. Abadžić se apstrakciji još više približava ciklusom Znaci, snimkama grafita po uništenim fasadama, mogućom aluzijom na Fantaziju oronulog zida Marijana Detonija. Posebna cjelina na izložbi su portreti. Autor se ni ne pokušava baviti psihološkom studijom, odnosno samim modelom, već ga gotovo uvijek smješta u kontekst (Prodavač sladoleda, Portret gospodina K.)

Izložba 100 fotografija doima se kao muzej fotografije 20. stoljeća, u kojem je gotovo nemoguće prepoznati jedinstveni autorski rukopis. Možda bi se moglo zaključiti da Stanko Abadžić dok snima razmišlja kao povjesničar umjetnosti. Nastale su fotografije tehnički savršene, autor znalački iskorištava sve mogućnosti crno-bijele fotografije, pokazuje zavidno poznavanje tehnologije i stila. Konačni rezultat su izuzetno dopadljive i primjenljive slike, što dokazuju brojne domaće i inozemne izložbe kao i redovita suradnja s izdavačima kao što su Meandar, Disput, Fraktura ili AGM.

Iva Prosoli