Poput ljubavnika

Poput ljubavnika

Prošle je godine Alexandre Desplat uglazbio čak šest filmova, pa se dogodilo da su se od tih šest tri gotovo istodobno našla na domaćem kinorepertoaru. To su: Zlatni kompas, Čudesni svijet gospodina Magoriuma i Požuda, oprez. Posljednjem filmu, iznimno hvaljenu djelu redatelja Anga Leeja, prozračno stilsko opredjeljenje Alexandrea Desplata odlično odgovara. Skladatelj se, kao i obično, oslonio na orkestralne (uglavnom gudačke) dionice te je povremeno izdvajao solističke instrumente, violinu i glasovir.

U priči koja je do te mjere nabijena suprotnim emocijama da se ljubav i mržnja gotovo izjednačavaju Desplat se odlučio izražavati jednostavnim, često dugo izdržanim harmonijama, koje u odnosu prema zbivanjima naizgled zadržavaju neutralno stajalište. No partitura je duboko angažirana, ali je ta angažiranost skrivena iza akordičkih progresija: valcer kojim film završava teško je i tužno djelo. U tom je valceru sadržana bit partiture koja liježe uz priču poput vjerna ljubavnika: u njemu nema gorčine ni depresije, on se prepušta sudbini kao što to čine filmski likovi koji se prepuštaju strasti znajući unaprijed za kobne posljedice.

Desplatova glazba ostaje neutralnom čak i u trenucima u kojima bismo očekivali više: u prizoru ubojstva nožem glazbeni broj zadržava pasivnost. No glazbeni promatrač nije posve neutralan, jer on iznutra plače. Isto tako, jasno je da Wong Chia Chi osjeća jezu pri dolasku gospodina Yeea nakon prvoga žestokog spolnog kontakta. I tu jezu Desplat prenosi, prateći pakiranje kovčega zgusnutim disonancama, progovarajući o stisnutom srcu junakinje koja bespogovorno podnosi tešku emocionalnu igru. Dakle, glazba Alexandrea Desplata funkcionira očekivano za skladateljev opus, poput introvertirana, ali duboko emocionalna promatrača suživljena sa životom filmskih likova.

Irena Paulus