Pisanje je dug, težak i ozbiljan posao

Pisanje je dug, težak i ozbiljan posao

Matica hrvatska kao ustanova koja skrbi prvenstveno o hrvatskoj kulturi kao takvoj – u rasponu njezina pojma od prosvjete, prava, znanosti i umjetnosti do kulture svakodnevnog življenja – dužna je upozoravati, pa i tvorno intervenirati, u pitanjima za koja je pozvana svojim pravilima, ugledom u pučanstvu, čistom prošlošću, živom sadašnjošću i vjerojatno zajamčenom budućnošću. Matica hrvatska najpozvanija je ustanova, primjerice, za objavu uzbune u slučajevima očitih ponižavanja hrvatske kulture, tj. umjetnosti, jezika, školstva, uopće duhovnih obzora

Na zadnjoj Glavnoj skupštini MH izabrani ste za književnoga tajnika Matice hrvatske, postali ste jedna od najvažnijih i najodgovornijih osoba u Matičinim upravnim tijelima, u Predsjedništvu i Glavnom odboru. Kako biste ocijenili svoj dosadašnji rad na tome mjestu?

– Dužnost književnog tajnika, na koju me članstvo izabralo na godišnjoj skupštini u Varaždinu u lipnju 2006, nova je, a vrlo stara dužnost u našoj Matici. Književni je tajnik u povijesti Matice od samih njezinih početaka oblikovao strategiju njezina rada na poticanju književnosti, na njezinu stvaranju, izdavanju tiskom i raspačavanju. Davni su moji prethodnici Dimitrija Demeter, August Šenoa, Franjo Marković, da spomenem samo ponajslavnije. U četvrtom desetljeću prošloga stoljeća bio je to Branimir Livadić, koji je, slično kao u nedavnoj povijesti nakon jugoslavenskih centralističkih pritisaka, Maticu upravo književnom strategijom pomalo oslobađao od idejnih i jezičnih unitarističkih okova te zajedno s Ivom Hergešićem poradio na objavljivanju djela primjerice A. B. Šimića, navlastito Tina Ujevića, pa, u pokušaju, i S. S. Kranjčevića. A baš su njihova djela u to doba poput posječenih stabala bila stala ploviti nizvodno, Dunavom. Livadiću će u hrvatskoj književnoj historiografiji valjati posvetiti više pozornosti.

Došla je godina 1950, i tadašnje je njezino vodstvo jednostavno ukinulo dužnost književnog tajnika. Ukinulo! Aufhebung, rekao bi Hegel, pa Karl Marx. Jer što će tu književni tajnik, pored partijskog sekretara? (Mislim da je on još živ, doslovce i metaforički!) Partija, govorio je Bertolt Brecht, ima sto očiju: pojedinac, naprotiv, samo dva oka. Pa kako je književni tajnik, pisac ili znanstvenik jezikoslovac, samo idealistički jadnik s dva oka, stooka je materijalistička, a grabežljiva Partija sve bila uzela u svoje ruke. Posebice, naravno, strategiju književnog života, koju je kasnije, kad su budni njezini članovi završili odnosne tečajeve i visoke upravne škole, preimenovala u učeniju ancillu: kulturnu politiku. I tako, dužnosti književnog tajnika nije bilo u Matici hrvatskoj punih pol stoljeća. No tako vam je bilo nekoć! Dužnost književnoga tajnika nedavno je međutim nanovo uspostavljena i potvrđena novim Pravilima iz godine 2002. Demokratski izbor osobe koja će obnašati tu čast i dužnost pao je na mene rečene 2006.

O dužnosti književnog tajnika, članak 77 danas valjanih Pravila MH veli: »Književni tajnik predlaže i vodi programe Matice hrvatske vezane uz knjigu, nakladništvo i periodiku te koordinira djelatnost odjela i članova u programima umjetničkog i znanstvenog usmjerenja.« Kao što se vidi, ovlasti su moje funkcije prilično velike. Ali neka se nitko ne zgrozi, ne ću ih zlorabiti! Čini se da ni dosad nisam.

Iako ste dugogodišnji Matičin član i dobro poznajete njezinu povijest i značenje za hrvatsku kulturu i znanost, je li vam mjesto književnog tajnika možda otvorilo neke nove poglede na mjesto i vrijednosti Matice hrvatske?

– Nekoć sam na djelatnost Matice hrvatske gledao izdaleka. Bio sam njezin član, no nisam osobito često sudjelovao u njezinim djelatnostima. Nešto sam doduše objavljivao u Matičinim publikacijama. Danas na tu djelatnost gledam izbliza. Ili, ako hoćete, iznutra. Na Predsjedništvu se (čine ga sedmorica krovnih dužnosnika) svakog ponedjeljka po aktualnom dnevnom redu raspravljaju svi, pa i najmanji problemi koji iskrsnu u hodu. Uz vodeću mirnu i staloženu riječ predsjednika Igora Zidića raspravlja se koliko o neposrednim koracima toliko i o bitnim zadaćama. Mislim da sam tijekom protekle godine i pol prilično dobro upoznao strukturu, povijest, aktualne procese, osobne podatke, novčane uvjete itd. itsl. Matice hrvatske. Predsjednik, potpredsjednici, glavni tajnik i gospodarski tajnik moji su najizravniji izvori obavijesti iz prve ruke.

No glede »novih pogleda na mjesto i vrijednosti Matice«, pogledi mi se nisu bitno izmijenili. Otkad znam za sebe Matica hrvatska je bila rasadište hrvatske kulture, najstarija njezina institucija, najrazvedenija i, što je bitno, izrazito pučka! Doslovce demokratska. Velim to kako bi me razumjeli i ljudi koji se danas tim pridjevom služe kao običnom političkom poštapalicom. Njezina je posebna odlika da najobrazovaniju hrvatsku inteligenciju povezuje s najširim slojevima naroda, podižući time opću kulturnu razinu svekolikog hrvatskog pučanstva. Ona nije zagreboidna, nego joj se djelatnost odvija u svim važnijim mjestima Republike Hrvatske, a i preko njezinih granica, posebice u BiH, te u gradovima drugih država u kojima žive Hrvati (npr. Budimpešta, Subotica...). Tu zemljopisnu rasprostranjenost i pučku dubinu djelovanja Matica kao svoje bitno obilježje dijeli primjerice sa sveučilištima. Dakako, uzme li se to sa zrncem soli u glavi.

Znam da su posrijedi dva različita mjesta u dvjema različitim institucijama, pa ipak: Možete li, u stručnom i organizacijskom smislu ponajprije, usporediti mjesto književnoga tajnika MH i mjesto predsjednika DHK, koje ste ne tako davno i s uspjehom obnašali?

– Društvo hrvatskih književnika udruga je profesionalnih pisaca, ili onih koji sebe takvima drže. U tom smislu nije usporedivo s Maticom. Matica ima svojih šesnaest odjela, od kojih je samo jedan i književni. (Ostali su, primjerice, odjeli za prirodoslovlje i matematiku, za glazbu, za povijest, za filozofiju, za tehnologiju, komunikologiju...) Unutar tih odjela djeluju članovi najraznovrsnijih stupnjeva izobrazbe, pa i osobne zauzetosti. Matica je dakle profesionalno mnogo otvorenija, razvedenija, intelektualno raznovrsnija.

Bio sam prvi poslijeratni, tranzicijski predsjednik DHK (ratni je bio moj prethodnik), dakle tijekom godina 1995. do 1999. (Velim to zbog vrlo krive, pa stoga često i zločesto potvorne percepcije u javnosti.) Ima tomu dakle već osam i više godina. I danas sam član Upravnog odbora DHK i predsjednik povjerenstva za Zagrebačke književne razgovore, čime Društvo gradi mostove prema nama bliskim europskim književnim kulturama. Sličnost i istovjetnost među Maticom i DHK temelji se na njihovim kulturološkim zadaćama u hrvatskom narodu i u područjima koja su nastanjena hrvatskim pučanstvom. Različitost im je (ali nikada suprotnost!) u oblicima organiziranja i rasponu djelatnosti. U tom smislu valja se pozivati na riječi kojima svoje konstruktivne ideje zna iznositi predsjednik DHK Stjepan Čuić.

S vremena na vrijeme pojave se u medijima mišljenja kako je Matica hrvatska konzervativna i zastarjela ustanova, nedovoljno okrenuta budućnosti i previše zagledana u prošlost. Što mislite o tome?

– Mislim da su takva mišljenja, ako s mišljenjem uopće imaju ikakve veze, jednostavno bedasta. Matica je zagledana upravo u budućnost, u njoj djeluju dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci, dakle upravo oni koji su danas najsposobniji dio naroda i koji će u vrlo doglednoj budućnosti pronositi kulturne vrjednote. A glede prošlosti i budućnosti: O kojoj to budućnosti tlape ti bukači za jednodnevnu tj. jednokratnu porabu? Pa upravo oni iznose poglede koje je povijesni tijek zadnjih osamnaest godina zauvijek odnio sobom. Rečena se mišljenja dakle vole krijepiti zaostalim naplavinama iz već davno proteklih muljavih voda.

Jeste li zadovoljni prisutnošću i predstavljanjem Matice hrvatske i njezina djelovanja u hrvatskim medijima? Stječe se dojam kako su joj neki mediji izrazito neskloni, poput »Jutarnjeg lista«... Može li, zapravo, Matica hrvatska u samostalnoj hrvatskoj državi nekomu smetati?

– Može! Smeta baš onima koje je zapala intimna nevolja da žive u toj i takvoj samostalnoj hrvatskoj državi! A glede prisutnosti i predstavljanja Matice hrvatske i njezine silne, gotovo već dvostoljetne djelatnosti, a i glede budućnosne popularnosti u narodu, takvi mediji boluju od mrene na lijevom oku, a desnoga nemaju. Kao i svi istovrsni supatnici, tj. povijesni gubitnici, rezistentni su na realnost. Izgubljeni slučajevi u vremenu i prostoru. Deru se, kese, a najviše ih raduju vesele parade, prosvjedi i karnevali. Maškare i Woodstock!

Dio javnosti prigovara Matici hrvatskoj da se nedovoljno izjašnjava glede važnih društvenih pitanja, da je dobrim dijelom pasivizirana, i da MH nije prostor u kojemu se raspravlja o važnim hrvatskim društvenim problemima. Je li to tako, i treba li se MH redovitije i češće oglašavati o društvenim i gospodarskim, pa i o političkim događajima u Hrvatskoj?

– Djelomice bih se složio s nekim aspektima takve kritike, no valjalo bi razlučiti što bi, a što ne bi trebao biti »prostor u kojemu se raspravlja o važnim društvenim problemima«. Budući da se takvim pitanjem pretpostavlja uloga MH šira i pragmatičnija no što ta uloga danas doista jest, valjalo bi potražiti korijene takvu načinu razmišljanja. Ja ih vidim u sentimentalnim uspomenama na djelatnost Matice pred četrdesetak godina, dakle između 1965. i 1971. godine, kad je ona, u nedemokratskom jednopartijskom totalitarnom, a jugoslavenskom okružju, kao jedina donekle nesputana hrvatska javna snaga, preuzela na se i neposredne političke zadaće. Maticu su tada vodili hrabri ljudi, oni su režimu stali postavljati pitanja koja su vrlo brzo, nakon Deklaracije, studentskog pokreta i buđenja najmlađih intelektualnih snaga, pomutila sliku što ju je o sebi imala već samozadovoljno zadrigla nova klasa Titova mastodonta, te pripravila Hrvatsko proljeće (odnosno masovni pokret) 1971. godine. A tadašnji u biti unutarpartijski sukob platili su upravo matičari! Vođe kontrarevolucije! To je uostalom i dovelo do ukinuća Matice, koje je na snazi bilo sve do uspostave hrvatske države.

Ali takva nekadašnja usmjerenost MH danas nije ni potrebna ni moguća. Živimo u pluralističnom demokratskom društvu, za raznorodne pa i uzajamno sučeljene političke opcije i vizure nadležne su političke stranke, te državna tijela koja reprezentiraju trodiobu na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Podrazumijeva se da predstavnici izabrani u tijela te vlasti obavljaju poslove na demokratski i profesionalan način. Matičino bi zadiranje u izravna politička pitanja bilo u stručnom pogledu nekompetentno, a u načinu iznošenja problematike amatersko.

Međutim, Matica kao ustanova koja skrbi prvenstveno o hrvatskoj kulturi kao takvoj – u rasponu njezina pojma od prosvjete, prava, znanosti i umjetnosti do kulture svakodnevnog življenja – dužna je upozoravati, pa i tvorno intervenirati, u pitanjima za koja je pozvana svojim pravilima, ugledom u pučanstvu, čistom prošlošću, živom sadašnjošću i vjerojatno zajamčenom budućnošću. Matica hrvatska najpozvanija je ustanova, primjerice, za objavu uzbune u slučajevima očitih ponižavanja hrvatske kulture, tj. umjetnosti, jezika, školstva, uopće duhovnih obzora. Matica hrvatska, odnosno njezini organi, bila je dužna prosvjedovati (a nije!) kad je usred noći iz Gata ponad Omiša nepoznata mafijaška tvrtka (politička organizacija?) ukrala golem višetonski spomenik Antunu Mihanoviću i Domovini kipara Kuzme Kovačića. (Službene su tad ustanove i mediji umirivali javnost, da razbojnici nisu krali spomenik nego broncu!) Matica hrvatska bila je dužna prosvjedovati (a nije!) kad su hotimična nebriga i ciljana destrukcija ostavile, također Kovačićev, Oltar domovine na Medvedgradu na milost i nemilost političkim huliganima. Matica hrvatska i danas je dužna prosvjedovati kad god su ugroženi vitalni interesi hrvatske kulture, odnosno dužna je ustrajno i bez buke skrbiti se za promicanje društvenih vrijednosti pohranjenih u kulturnom supstratu hrvatskoga naroda. Uostalom, MH to nerijetko i čini, a to što mediji ne podaruju nikakve pozornosti njezinim naporima ne znači da ih nema i da nisu učinkoviti.

Samo Središnjica MH svakog tjedna objavi jednu knjigu, a s ograncima svakog trećeg dana. Izdaje najstariji hrvatski časopis »Kolo« i znamenitu časopisnu pustolovku, »Hrvatsku reviju«. Izdaje i vodi uostalom novine za kulturu »Vijenac«, u kojemu se, eto, konačno objavljuju i nazori književnoga tajnika! U Salonu MH svakoga se tjedna održi predavanje na zadane filozofske, religijske, politološke itd. teme. Svakoga se pak dana u dvorani MH govori o kakvoj novoj knjizi, o nekom značajniku, ili se održavaju komorni koncerti. U Galeriji MH izlaže se aktualno likovno stvaralaštvo. Što da dalje nabrajam?

No Matica hrvatska će zato, obratno, sa svoje strane podariti pozornost medijima! Upravo od 3. do 12. ožujka MH u Dubrovniku organizira Komunikološku školu Matice hrvatske, na kojoj će predavači, među njima i nekoliko akademika, biti prvi stručnjaci navlastito za mediologiju, a polaznici mladi istraživači u fazi izrada općih teorijskih osnova i disertacija. Meni to nekako upućuje na budućnost, ne na prošlost!

Kako ste doživjeli stečaj Nakladnog zavoda Matice hrvatske, svojedobno jedne od najuglednijih hrvatskih nakladnih kuća?

– Doživio sam ga kao olakšanje! Djelujući od 1972. bez Matice hrvatske bio je nekom vrsti prašine bačene puku u oči, a iz ruku tadašnjih komunističkih poslušnika Titu. No Nakladni je zavod MH bar tiskao vrijedne knjige čak i u onim politički tmurnim desetljećima. Imate pravo, Nakladni je zavod uživao ugled koliko zbog svog imena toliko i zbog niza važnih knjiga. No crv tranzicijskog kriminala nije mimoišao ni tu pokojnu uglednu kuću.

Odmah nakon obnove Matičina rada obnovljena je i izvorna nakladna djelatnost Matice, pa je NZMH već samim tim činom bio stavljen ad acta. Današnju dakle nakladnu djelatnost Matice hrvatske već je prije petnaestak godina iz praha i pepela podigla prezaslužna Jelena Hekman, da bi golemim brojem novoobjavljenih knjiga godišnje Matici hrvatskoj ne samo vratila stari ugled, nego i usmjerila buduće hrvatsko izdavaštvo. Dovoljno je uostalom pogledati kataloge izdanja. To što Matičine prevažne knjige tek rijetko prikaže poneko dobronamjerno glasilo, svjedoči o užasno niskim kriterijima, a i intelektualnim kapacitetima hrvatskih glasila. Ali to je već druga tema.

Cijenjeni ste znanstvenik, objavili ste velik broj studija, eseja i kritika o hrvatskoj književnosti, bili ste urednikom, priređivačem mnogih stručnih djela... Od 1990. do danas dobili smo dvije nove sinteze povijesti nacionalne književnosti, onu integralnu Dubravka Jelčića, i dosad trosveščani, kako se pokazalo, work in progress, S. P. Novaka; i da ipak ne zaboravimo, i njegovu ad hoc verziju u jednoj knjizi, te kiosk-izdanje. U dijelu stručne javnosti – a na »Vijenčevim« stranicama iznio je takvo mišljenje Aleksandar Flaker – javlja se nevjerica u pretpostavku da je jedan autor u stanju pročitati i proučiti glavninu korpusa nacionalne književnosti. Možete li se složiti s tim stajalištem?

– Po svojoj najužoj struci ja sam teoretičar književnosti, dakle sam više ili manje skeptičan prema književnopovijesnim sintezama. Uostalom, povijest i teorija književnosti dvije su komplementarne, ali načelno raznosmjerne vrste promatranja književnih nizova. Otprilike kao ordinata i apscisa u trigonometriji. A glede praktične provedbe književnopovijesnih načela (od kojih je kulturnopovijesno ponajvažnije), Aleksandar Flaker upozorio je na prvi uvjet znanstvenog rada uopće: na svladavanje gradiva. Povjesničari književnosti naime nerijetko preuzimaju tuđe stavove i sudove, te ih, posebice one nesklone pojedinim njima dragim činjenicama, uklapaju u svoju osobnu sliku. Ta pak unaprijed stvorena slika mahom je kruto ikonična, a u pojedinostima nerazlikovna, posebice kad se povjesničari igraju književnih kritičara. Dakle posve se slažem s akademikom Flakerom.

Može li i mora li književni povjesničar izbjegavati ideološke parametre u vrednovanju književne građe? Udaljuje li ga ideološki filtar od tzv. objektivne prosudbe? Jeste li ikada i sami bili u prilici (ili neprilici) da ste svojim radovima morali prešutjeti neku činjenicu ili osobu iz ideoloških ili bilo kojih drugih izvanknjiževnih razloga?

– Eto silna grozda teških pojedinačnih pitanja! A, čini mi se, sva su retorička! Svi se moji odgovori podrazumijevaju, a podrazumijevali bi se i odgovori svakoga priupitana. No odgovori na prvu loptu, paradoksalno, prikrivaju silno bespuće povijesnih, kulturoloških, etičkih, religioloških, političkih i sličnih problema.

Glede autorske pozicije povijesnih osobnosti, a tvorce književnih djela mnogi takvima drže, književna je djela moguće promatrati na dva sučeljena načina. U prvom, moguće ih je držati nekom vrsti zakonite djece koja su se oslobodila autorove očinske ili majčinske stege te, nabusita, žive vlastiti život. Osamostaljena su, pa je povijest književnosti nekakav slijed estetički, tj. samosvojno – autoreferencijalno, danas se to tako učeno veli – strukturiranih duhovnih činjenica. Pisci su tu posve nevažni. Primjerice: Povijest književnosti zanimat će samo suodnošenje romanâ-rijekâ Ognjište i Zastave, a Mile Budak i Miroslav Krleža stajat će postrance kao nekakve usputne rubne bilješke. U drugom od sučeljenih načina, književna se djela nisu makla od očinskoga ili majčinskog praga, ona su poslušna i nesamostalna, te u sebi nose sve genetičke i karakterne osobine svojih roditelja. S njima dijele i njihova svjetonazorna obilježja, pa i povijesno proživljene sudbine. Pisci su tu naprotiv presudno važni. Povijest književnosti sad će zanimati samo život i djelo Mile Budaka i Miroslava Krleže u njihovu suodnošenju, a ovaj put Ognjište i Zastave stoje postrance kao nekakve usputne rubne bilješke.

Prvom su načinu motrenja dakako skloni specijalisti, književnopovijesni znanstvenici; drugom pak amateri, priučeni političari, naši ljudi i danas retardirani pristaše gotovo predstoljetnih ideoloških redukcija.

Ali osim tih sučeljenih pozicija na tragu suodnošenja pisac – djelo, povijesti književnosti znaju zastupati i poziciju čitatelja, poziciju povijesnih referencija (optjecaja ideja, rekli bi današnji Amerikanci), poziciju duhovnopovijesnih struktura, poziciju medijske uvjetovanosti, poziciju jezičnog ili povijesnojezičnog naslojavanja. (Takav je slijed mogućnosti istodobno i slijed sve veće težine odnosnih zadaća. Zato one u nas i nisu bile obavljene. Glede tek prve, vrata je odškrinuo ponajprije Stanko Lasić, pa kolege Cvjetko Milanja glede povijesti pjesništva i Krešimir Nemec glede povijesti romana.)

Nisam uvjeren da su naši povjesničari, među kojima je bilo i genijalnih ljudi, bili baš svjesni svih tih čistih pozicija. Radije su ih, nekako intuitivno, zauzimali prema potrebi zadovoljavanja vlastitih svjetonazornih stajališta, nerijetko i radi spašavanja gole ucijenjene kože. A stjecajem posebnih povijesnih okolnosti hrvatskoga društvenog i državnog razvoja (uključno i tri užasna rata tijekom 20. stoljeća te epohalno sukladno bezbožništvo), oni su morali obavljati i neke od kulturoloških pa i političkih zadaća koje, inače, u normalnim demokratskim okolnostima i u humano ustrojenim društvima, spadaju na za to nadležne institucije. Hrvatski ih javni život nažalost stoljećima nije imao, pa su i književni povjesnici morali na sebe preuzimati težak križ nepripadnih im zadaća.

Što mislite o današnjoj hrvatskoj književnoj kritici? Slažete li se da je ona, napose u mlađih predstavnika, previše podvrgnuta analitičkom i apstraktnom promišljanju, a mnogo je manje u stanju prenijeti doživljaj književnoga djela, emocionalni stav kritičara? Koliko su pretjeranoj znanstvenosti suvremene književne kritike pridonijele katedre s kojih dolaze hrvatski kritičari, a na kojima se, danas i više nego prije, inzistira na teoriji, metodologiji, krajnje minucioznoj analizi? Je li suvremena književna kritika postala ancilla književnoteorijskih i metodoloških pravaca?

– Na prvo postavljeno pitanje odgovorit ću vam odmah i spontano, jer je taj odgovor i jednostavan i jednoznačan: O današnjoj hrvatskoj književnoj kritici, ako se tako može nazvati nekakav skup neukih, jeftino poetizantnih, propagandnih odnosno klevetničkih člančića, mislim da je loša, tj. površna, neznalačka, motivirana materijalnim i političkim probitcima, navlastito protuhrvatskim. Otkada se bavim svojim zanimanjem, dakle skoro pol stoljeća, hrvatska književna kritika nije bila na tako niskim granama. Ovakav je moj sud posve osoban, obojen je dakle afektivno, izrečen više zato da sajmištarskim podrugljivcima i političkim klevetnicima pokažem kako i ja mogu naklapati baš kao i oni. Ali meni se to dakako ne će oprostiti, a i zašto bi? Pa nismo svi isti.

Uzmemo li međutim problem ozbiljno u razmatranje, takvu ću stanju navesti nekoliko epohalnih razloga, s kojih se današnja snimka ne može usporediti s onom što bismo je mogli držati normalnom (ne možda, sentimentalno, nekadašnjom).

Prvo, tiskovni i elektronički mediji ne drže književnost nekom važnijom djelatnošću. Zanimaju ih možebitni tračevi i naklapanja o ovom ili onom piscu, dok o ponekoj književnini znadu napisati samo propagandni članak bez suvisla obrazloženja. Mediji su vezani uz poslovne i novčarske interesne skupine, a knjigu (ne književnost!) vole vezivati uz sajmišne prigode, kojih je u Hrvatskoj sve više i više. Vrhunac su nagrade, koje bi pisci imali osvojiti.

Drugo, književnokritički diskurz sve je prije no ostvaraj njegova uzorka: da bude tumač predležnom književnom djelu, da »ne gleda ni lijevo ni desno« (Staiger), ukratko: da se drži svoga predmeta; da izloži duhovne prostore i vremenske uvjete književne umjetnine ili znaka, svejedno. No naši današnji književni kritičari, zbrkana znanja, a velike taštine, misle da moraju reći sve što znaju i u što vjeruju, zalijećući se nerijetko i u posvećena područja povijesti odnosno teorije književnosti, u kojima se snalaze kao neplivači u moru. Predočite si tu sliku!

Treće, današnji naraštaji književnih djelatnika preziru filologiju, posebice hrvatsku! Ne obaziru se na znanstvo koje posreduje spoznaje o tvorivu književnih činjenica, o jeziku i njegovim mnogovrsnim porabama. Književno djelo je, rečeno aksiomom, samo poseban slučaj jezika, pa bez osnovnih jezikoslovnih i filoloških znanja – koja još uvijek suodređuju našu, ma baš europsku, kulturu – naš kritičar nešto naklapa o svojim prijateljstvima, o članstvima u književnim udrugama ili o nastupima u buksama, na megastorima, na festivalima kratkih ovih ili onih.

Četvrto, hrvatski se suvremeni kritičari ušančuju u svoje kolumne, u kojima bez ikakve obveze prema sređenoj književnokritičkoj, književnoznanstvenoj, teorijskoj, semiotičkoj refleksiji ispisuju nadrealističke sanjarije: automatsko pisanje. U povodu predležnog djela pišu što im toga trenutka padne na pamet!

Peto, šesto, sedmo, osmo i deveto, zadržavam za sebe, da me ne zatekne nečiji osvetnički bijes.

No drugi dio vašega pitanja zapravo je kulturološki opasan. Točno je da se dio književnih kritičara drži odviše stroge metajezičnosti – u teoriji književnosti nužne, u kritici zališne – no taj se hvalevrijedni dio trsi bar oko kakva-takva reda u općem intelektualnom neredu, kakav u nas vlada na svim područjima života. Točno je i to da takav tip diskurza dolazi s naših sveučilišnih katedara. No što bi drugo, molim vas, filološki odsjeci i katedre imale raditi na tom svijetu? Njima i jest dužnost teorijski pripremati buduće književnosne adepte. Nevolja je međutim da se neki od njih, ne imajući ni svoga kritičkog stava ni intelektualne hrabrosti pa ni jezičnog talenta, nisu sposobni vlastitim osobnim tipom raspravljanja upustiti u razborito komentiranje. A glede vaše dijagnoze da je kritika postala ancillom »književnoznanstvenih i metodoloških pravaca«, biste li na sličan način spočitnuli, recimo, kojem medicinskom fakultetu, tom najvišem mogućem osposobitelju budućih liječnika, da neki njegov alumnus unatoč vrhunskoj edukaciji neznanstveno, nepraktično i nesavjesno obavlja svoj inače najhumaniji mogući posao? Tu nije krivo visoko medicinsko učilište, nego profesionalni nevoljnik.

Ukratko i inače, književna je kritika posebna vrst djelatnosti, i ovom prigodom izražavam osobno poštovanje nekolicini kolega u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Puli, Rijeci, Dubrovniku, Mostaru i Vinkovcima, koji svoje kritike objavljuju u književnim časopisima, dakle za vrlo ograničen sloj čitatelja. Posebice pravu književnu kritiku njeguju kolege s Hrvatskog radija i Katoličkog radija, koje poštujem i za koje vjerujem da će u budućnosti, bar oni, sloviti kao rari nantes in gurgite vasto. No njihov je utjecaj na intelektualnu hrvatsku elitu malen, premalen. I ta elita naime, i ti studenti naime, odviše revno čitaju novine. Za književnost nemaju vremena. Kao da i danas, nakon pol stoljeća, kao istinita i točna slovi dijagnoza intelektualnog bavljenja suvremena Europejca, dakako i Hrvata, što ju je negdje 1957. bio donio Albert Camus: »Bludničio je i čitao novine.« Komunikacijski krug tu se zatvara.

Sveučilišni ste profesor s dugogodišnjim iskustvom. Što mislite o bolonjskom procesu, koliko je taj proces prirodan i logičan nastavak dosadašnje visokoškolske prakse, a koliko oktroirani obrazovni sustav za koji hrvatsko visoko školstvo još, čini se, nije spremno?

– Zbog bolonjskog procesa ja sam se, nakon 33 godine predavačkog, znanstvenog i ispitnog rada na Sveučilištu, u prvoj mogućoj prigodi zauvijek povukao u radnu sobu svoga doma.

Vaši radovi o Tinu Ujeviću i Juri Kaštelanu, da spomenem samo one najočitije primjere, postali su klasično stručno štivo za bilo kakav razgovor o opusima tih dvaju pjesnika. Iako se mlađi hrvatski znanstvenici, tu i tamo, znadu pozabaviti dijelovima njihovih opusa, stječe se dojam da oni to još nisu u stanju obaviti na primjeren i zaokružen način, barem se nitko od njih još nije upustio u monografski pristup.

– Mislim da ste prestrogi u prosudbi. I mlađi su znanstvenici marljivi i fanatično odani književnoznanstvenom istraživačkom radu, baš kao što smo to bili i mi stariji. Uostalom, oni su glede svega dobroga mahom naši učenici, bilo kao studenti, bilo kao magistrandi i doktorandi.

No stvar je, čini se, u nečemu drugome. Gledajući izvana, današnja je znanstvena mladež zabljesnuta smjenama teorijskih paradigmi do kojih je došlo nakon, recimo, strukturalizma. Vjerni novim spoznajama – a do njih je došlo interdisciplinarnim uključivanjem u istraživanje niza jezikoslovnopragmatičkih, neoretoričkih, psihoanalitičkih, navlastito tužno reduciranih semiotičkih pretpostavaka (zanemarimo li one najpogubnije: aktualno političke) – mlađi se književni povjesničari i teoretičari zatječu na križopućima s kojih im se ne nude jasni znanstveni uvidi i nazori. Apsolutno skeptični, nemaju povjerenja ni u vlastiti materinski jezik; rado bi se pretvorili u tuđu govornu nahočad! Stoga su im i tekstovi nekakve napuhane krparije, proviđene golemom množinom (nikad ozbiljno konzultiranih!) referenca skinutih s interneta. Obaviješteni su plošno i površinski, nijemi pred dubljim ponorima duševnosti i duhovnosti. A odbojna im je i bilo koja filozofska podloga. Gledajući iznutra, čini se da im nedostaje strasti za proučavanje vlastitoga jezika i književnosti, odnosno njihovih reprezentativnijih tvoraca. Zadovoljuju se učenim sitnim priopćajima o pomodnim, a razglašenim epohalnim piscima: o literarnim nevježama.

Na književnom se tržištu inozemna literatura, stručna i beletristička, prevodi razmjerno mnogo, ali smo suočeni s činjenicom katastrofalnih rezultata. Imajući u vidu vaš bogati prevoditeljski opus, što biste mogli savjetovati mlađim prevoditeljima i njihovim nakladnicima?

– Eto, na tržištu. Ja ne razumijem takvo postavljanje problema. Književnoteorijske i jezikoslovne knjige koje sam s njemačkoga ili engleskog preveo bile su, i jesu, namijenjene znanstvenom i umjetničkom komuniciranju hrvatske inteligencije, posebice mlađe i najmlađe. Hrvatska se teorijska misao obogatila time što je u mom prijevodu, a na suvremenom hrvatskom standardu donekle usvojila način razmišljanja takvih velikana kao što su, primjerice, Huizinga, Friedrich, Hjelmslev, Staiger, Jakobson, Hocke, Nietzsche, Nöth, i da dalje ne nabrajam. Nema tu ničega od »katastrofalnih rezultata«. No prevođenje pomodnih budalaština, »parcijalnih kodova«, »epistemoloških rezova« i slične pljeve, tu bih se glede takvih rezultata složio s vama: na djelu je gubljenje vremena, novaca, i onoga najvažnijeg, jezika, pameti i morala. Savjete pak nakladnicima više ne bih davao: oni imaju svoje vlastite parametre odlučivanja. I tlapi im se da su im oni dovoljni.

Kako ste doživjeli razdvajanje pisaca u dvije književničke udruge? Podupirete li poziv aktualnoga predsjednika DHK-a Stjepana Čuića upućen piscima HDP da se vrate pod okrilje jedne književne udruge?

– Načelno podržavam njegov dobrohotni poziv. Povijest cijeloga tog ljevičarskog slučaja poznam do u neke bizarne podrobnosti. No ako stanoviti broj zagrebačkih i splitskih kolega drži da time izražava svoju demokratsku volju i svoje opredjeljenje, zašto ne bi i ostali pri svojoj odluci? Zašto bi se vratili? Očito drže da im odluka o raskolništvu potvrđuje osobno stajalište. Osobno nikad ne bih molio bivšeg prijatelja da mi se vrati. Neki među njima vrlo su čestiti ljudi, uzorni intelektualci, i moji dobri znanci. No najveći broj pisaca iz HDP-a istodobno su i članovi, posebice članice!, matičnog društva. To me podsjeća na često izgovaranu poslovicu o umiljatu janjetu. No, kao i uvijek, evo još jedne: Tko zna bolje, široko mu polje!

Glavni ste urednik časopisa »Republika« koji, čini mi se, uspijeva zadržati književnu kvalitetu i stručnu razinu svojih priloga. Vidi se, pazite koliko je to moguće s obzirom na financije, zadržati i što redovitiji ritam izlaženja. Jeste li osobno zadovoljni »Republikom«?

– Moje bi eventualno zadovoljstvo bilo sumnjivo iz niza razloga, od kojih pitanje osobne skromnosti ne bi bilo najzanemarivije. »Republiku« međutim hvale posve zasluženo! Ona je naime posve normalan časopis. Ili, ako hoćete, jedini normalni hrvatski književni časopis! Stara šezdeset i tri godine, uz stručno i kolegijalno suuređivanje nenadmašivoga meštra Milana Mirića i pouzdanog znalca Antuna Paveškovića, »Republika« izlazi redovito, kao mjesečnik, s tek jednim dvobrojem u godini (7–8), plaća honorare smjesta, često i prije izlaska broja iz tiska, objavljuje književne i duhovnopovijesne priloge najšireg raspona problema, duboko uvažava tuđa stajališta, širi demokratski pluralizam, poštuje obveze prema financijerima, itd. itd. To ne radi nijedan drugi književni časopis u Republici Hrvatskoj. Naprotiv. Izlaze neredovito, u dvobrojima i trobrojima i godišnjacima, ionako bijedne honorare plaćaju s neopravdanim zakašnjenjima, objavljuju priloge u skladu sa svojim zavičajnim, klapskim i političkim (čitaj: stranačkim) interesima; raspon književnoznanstvenog mišljenja vrlo im je ograničen, a financijerima šalju, blago rečeno, krive podatke.

Usporedite li ono što je tu patogeno s onim što je normalno, priznat ćete da je loše stanje u hrvatskoj časopisnoj proizvodnji zapravo opće stanje, u kojemu se svi snalaze kao ludi cipli u šporkoj lučkoj vodi. Kolegama Miriću, Paveškoviću i meni lako je tu biti uspješan. Treba samo normalno i pošteno obavljati ono što su književni časopisi dobrih hrvatskih tradicija oduvijek obavljali: vjerno pratiti književni i jezični razvoj, te širiti kulturu dijaloga, ne raskolništva i ideološkog autizma. Našim sunakladnicima, Društvu hrvatskih književnika i Školskoj knjizi, ovim putem još jednom prenosim našu najdublju zahvalnost.

Pjesnik ste, pišete i objavljujete poeziju, ali jeste li ikada pomislili na memoarsku prozu... Imate bogato životno iskustvo, radili ste na mnogim mjestima, susretali i poznavali mnoge važne osobe hrvatske kulture i umjetnosti. Zato vjerujem da bi to bilo zanimljivo štivo...

– Pa, to mi je davna želja. No možda i odluka bez vremenskog pokrića, ostavljena ad callendas Graecas. Pisanje je dug, težak i ozbiljan posao, i ne treba ga brkati s neobvezatnim bilješkarenjem ili unošenjem u laptop. Iza čina pisanja ostaje rukopis, strogo indeksni sin- i legiznak: ono vlastoručno zapisano, a ostavljeno manu propria. Ne vjerujem u lako pisanje. Nisam pristaša memoara što ih, misli se, može pisati svaka šuša.

A da bih imao zapisati štošta, u to sam uvjeren. Pamćenje me je, nažalost, oduvijek predobro služilo. I danas me, s dosta vjernosti prema odnosniku (proživljenu životu), može voditi unatrag do treće godine života, dakako u Dubrovniku. Otad pa do danas, koliko zapetljanih zgoda!

Moja brižna supruga kupila mi je i posebno oblikovanu bilježnicu za takvu buduću knjigu. U nju ću jednom svojoj djeci, kćeri i dvojici sinova, morati autentično zapisati što sam i kako sam živio, kako smo živjeli svi mi skupa. Valjda će se jednom ispod pisaljke izviti i prva rečenica. A onda će sve poteći samo od sebe. Kao u Prousta. Ili svetog Augustina. Ili u Martina Heideggera. Sve će se pretvoriti u istinu, u zbilju onostranog pisma. No tada ne će biti ni mene ni mojih prerijetkih čitatelja.

Razgovarao Ivica Matičević