Personalizacija makabričnoga

Sweeney Todd: Demonski brijač iz Fleet Streeta (Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street), red. Tim Burton

Personalizacija makabričnoga

Posvemašnje bartoneskni neoviktorijanski moralitet (čitaj: gotičko, bizarno, bajkovito, bolećivi neshvaćeni pojedinac, Johnny Depp) Sweeney Todd unikatno je i izvorno djelo filmske umjetnosti, koje istinskog autora Burtona još jednom prezentira putem njegovih opsesija. Izostavljajući snažno humorno-groteskno originala (brodvejske predstave Stevena Sondheima) i personalizirajući ga do bolne makabričnosti, redatelj kreira vrlo elegantan slasher, s vrlo tugaljivim likovima. Pritom nikad u povijesti filmskoga mjuzikla nije izvedeno ništa slično, jer žanr mjuzikla kao svojevrsna forma kiča ovdje nailazi na gotovo apsurdno suprotnu, šokantno intruzivnu formu uprizorenja (po morbidnosti teme usporediti bi se mogao još samo s Von Trierovim Plesom u tami i možda preteču naći u sporadično nemilosrdnu Oliveru! Carola Reeda iz 1968).

Njegove su pjesme gotovo brehtovski intimistične i izostavljene od skupnih koreografiranih dijelova; mahom dijaloški divno nadopunjeni dueti zapravo fizički blizih no duševno miljama udaljenih individua. A kako se redatelj uvijek drži poetike bajkovitog (a ovdje svakako zadiremo na teren svojevrsne urbane legende – brojne su pisano-usmene indicije o postojanju Koljača Todda), završetak je upravo onakav kakav treba biti (aluzije na Palčićeva ljudoždernog diva i njegovu sudbinu očite su).

Jer, izrazito tragičan lik, Sweeney Todd s vremenom od osvetnika postaje čudovišni serijski ubojica, alegorija Smrti s kosom, prepun odjeka drugih Burtonovih karaktera – Edvarda Škarorukog ili Ichaboda Crana, primjerice. Dubokih i praznih mračnih očiju, ispijen i blijed, zapušten i pretjerano prenaglašen, Todd u odmjerenoj izvedbi Johnnyja Deppa kompleksan je – i zao i žalostan, slomljeni antijunak, s kvazipsihofizičkom blizankom gđom Lovett u maestralnoj izvedbi Helene Bonham Carter, koju glumica iščitava mračnom upravo poput svoga sudruga u zločinu (nikako šašavom ŕ la starice iz Arsena i starih čipki, kakva gđa Lovett biva na kazališnim daskama u postavama s Angelom Lansbury ili (u manjoj mjeri) Patti Lupone), i čiji glasovi tvore nelagodan i vrstan potporanj lirici.

Evokacijom staroholivudskih horora kao i romantičarske književnosti, Burton kreira gotovo monokromatski film s jedva mjestimičnim proplamsajima boje i galonima crvene kao najkontrastnije nebojama. Iako njegova krvavost nikad nije campy i uvijek je zauzdano stilizirana, iskorak iz nokturnalno nesvjesnoga, čudovišna kužnog mjesta punog prljavštine, izmetina, košuljica guštera, balega muha i ostale slične tipično bartonovske menažerije očigledna je u nadrealnoj idiličnoj sekvenci maštarije u kojoj je sve drukčije – jutarnje, neiskvareno, neizopačeno, okupano toplom koloritnom paletom, koje obećava. Dikensovski London poput onog s ilustracija Josepha Claytona Clarka ili Harryja Frencha, možda i Fredericka Barnarda, u scenografiji Dantea Ferrettija i kroz kameru Dariusza Wolskog prikladno je klaustrofobična, jednoličnim sivilom okupana mizascena zbivanja.

Krvava glazbena tragedija, Sweeney Todd: Demonski brijač iz Fleet Streeta delikatno i sa stilom, fluidno i prekrasno ritmično, za razliku od recentnih mjuzikla raspoloženja (Chicago, Dreamgirls), tako u velikom stilu prenosi grozomornu kvazirealističnu, neobičnu i začudnu maštariju velikog redatelja.

Katarina Marić