NEPOZNATA PISMA JANKA POLIĆA KAMOVA

NEPOZNATA PISMA JANKA POLIĆA KAMOVA

Josip Baričević i Janko Polić Kamov

Postavlja se pitanje zbog čega Nikola Polić pisma nije dao Barcu i Tadijanoviću za objavljivanje. Budući da ih nije izgubio, pretpostavljam da je to učinio dijelom jer ona kompromitiraju Kamova kao nestabilnu ličnost (primjerice, pismo četvrto), što je moglo otežati objavljivanje njegovih Sabranih djela. Biti lud književnik sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u socijalizmu nije isto što i lud književnik danas, pa se ovdje osjećaju elementi Nikoline dragovoljne autocenzure. Dijelom se u ovim fragmentima ponavljaju činjenice iz drugih pisama, ali to nije trebao biti razlog za neobjavljivanje. Drugi razlog leži u tome što u svim navedenim pismima koja obrađuje ovaj tekst, uključujući i prije spomenute fragmente pisma iz Marseillea od 3. siječnja 1909, nedostaju bitni dijelovi, kojih sadržaj možemo samo naslućivati. Ti su dijelovi očito bili toliko neprihvatljivi Nikoli Poliću da ih je fizički uništio

Izgubljena djela, korespondencija i drugi artefakti Janka Polića Kamova vrlo su opsežni, teško im se ulazi u trag i na osnovi dosadašnjih saznanja, lako se, čak i bez veće analize, može zaključiti kako ono što je napisao, a još i danas je javnosti nepoznato, zasigurno zauzima opsegom upravo onoliko koliko je i objavljeno njegovih djela, a to su najmanje četiri knjige. Godinama tražeći svaki detalj koji bi me mogao uputiti na pronalazak njegovih rukopisa, naišao sam na više desetaka važnih novinskih i časopisnih natuknica te svjedočanstava i arhivskih izvora koji su mi bili važan orijentir u potrazi, no odmah napominjem da ih nikada nisam ni pomislio cjelovito objavljivati zbog toga što bi sačinjavali opseg omanje knjige, a razlog koji bi opravdavao njihovu objavu bio bi dakako pronalazak barem dijela njegovih rukopisa. Ipak, za primjer uzimam časopis »Kritika« (Zagreb, veljača 1921) u kojem je tiskan posljednji nastavak teksta Lirika Janka Polića Kamova autora Nikole Polića. Taj broj »Kritike« znamenit je po tome što je na kraju spomenutoga teksta tiskana ilustracija, crtež Janka Polića Kamova autora Mirka Uzorinca, poslije često reproduciran. Pritom se zaboravlja na ono što je najvažnije, da je između te ilustracije i Nikolina teksta tiskan dodatak u kojem je objavljena Jankova biografija i potom su poimence popisana Kamovljeva tiskana djela (knjige i novinsko-časopisni prilozi) i zasebno su navedeni tekstovi koji su bili u rukopisu, s posebnom napomenom o onima koji su već tada bili izgubljeni. Citiram dakle »Kritiku«, str. 55, veljača 1921: »U rukopisu: Na Horlinom talamu pjesme (izgubljeno), Lirika neurastenije pjesme (izgubljeno), Žena deset soneta (izgubljeno), Ljubav deset soneta (izgubljeno), Mamino srce tragedija u pet čina (kod brata), Čovječanstvo drama u četiri čina (kod brata), Orgije manastira duologija (kod brata), I. dio: Orgije monaha (3 scene), II. dio: Djevica (3 scene), O, žene, žene...!, komedija u 4 čina (izgubljeno), Lakrdija naše dobi, komedija u 5 čina (izgubljeno), Isušena kaljuža roman u 3 dijela (izgubljeno), Skepsa novela (izgubljeno), Žalost novela (izgubljeno), Sloboda novela (kod brata), Šmrčanska trilogija, satira (izgubljeno)«, u potpisu Nikola Polić. Dio rukopisa koji se navode kao izgubljeni naknadno je pronađen. Prebirući poslije po ostavštini Nikole Polića pronašao sam i Jankovu skicu za tetralogiju Naše duše u ogledalu smrti (vidi katalog izložbe Kamov u arhivskim zapisima, Državni arhiv u Rijeci, prosinac 2000 – siječanj 2001) iz koje se čita da je naveo i (nama nepoznatu, dakle izgubljenu) priču Ironija (posvećenu smrti majke koja umire na prvu obljetnicu očeve smrti), a koja čini jedinstveni ciklus s pričama Sloboda, Žalost i Skepsa (također izgubljena). Podatak iz »Kritike« vrlo je važan jer se nalazi samo u tom broju i nigdje više. Čudno, ali taj se dodatak nije našao u knjizi Marginalia (feljtoni) Nikole Polića, tiskanoj iste godine, te ga, čini se, naša znanstvena javnost nije zapazila. Ali to je samo mali dio zagonetke vezane za izgubljene Kamovljeve rukopise, trag koji ćemo slijediti, vodit će nas u mnoge ustanove, arhive, biblioteke, gradove i države. I do danas, osim pojedinih fragmenata, manjih i nepoznatih djela, te ipak veliki broj pronađenih obiteljskih fotografija, te kulturnog i političkog kruga oko Polićevih, ništa zaista značajnog od onoga što navodi Nikola Polić u časopisu »Kritika«, a znamo da se ta djela datiraju vremenski u posljednje tri godine njegova književnoga rada, vrijeme kada je napisao najvažnija djela koja su ga svrstala među deset najvećih hrvatskih književnika svih vremena, nismo uspjeli pronaći.

Nikola Polić

Ali, vratimo se Nikoli Poliću. Nesređene situacije, živeći između dva svjetska rata na relaciji Zagreb – Sušak (danas Rijeka), složene umjetničke osobnosti, svojevrsne simbioze karaktera Primorca s izraženim boemsko modernističkim europskim nazorima, često se gubio u nemarnosti prema svijetu, vremenu i okolini. Tako je književniku Zvani Črnji, koji je s njim radio intervju za zagrebačke »Novosti« 1940, skinuo sa svog ormara pribadačama zabijen portret, crtež olovkom Janka Polića, kojega je po sjećanju 1912. napravio Josip Moretti Zajc, i darovao ga tada mladom novinaru Črnji, kojega je tek upoznao. Vjerujem da se Nikola Polić teško nosio s obiteljskom prošlošću te se na taj način rješavajući obiteljskih artefakata osjećao lakšim – crtež je ipak nekom dospio u ruke. Danas to mogu shvatiti, ali mi je teško razumjeti zašto je znao otrgnuti dijelove pisama za koje je pretpostavljao kako nisu prihvatljivi kulturnoj javnosti (zapravo ukusu i normama jednog vremena) ili pak da otkrivaju skrivene obiteljske tajne i na vrlo lak način oslobađao se obiteljske ostavštine. O kojim je sve dokumentima riječ dijelom i sam otkriva u svojim Iskopinama (1953), koje su tiskane kao predgovor u svim dosad objavljenim Sabranim djelima njegova brata Janka. Svejedno, njegova je briga za afirmaciju rada Janka Polića bila presudna u prikupljanju građe za Sabrana djela te u ovom tekstu upozoravam samo na pojedinosti koje su izostale zbog Nikolinih obiteljskih obzira. Za one koji nisu upućeni, važno je reći da je nakon Nikoline smrti 1960. sve naslijedio književnik Vinko Antić, koji je svu građu nakon svoje smrti 1993. oporučno ostavio Narodnoj knjižnici u Selcu, svom rodnom mjestu. Tamo se i danas nalaze djela i fotografije obitelji Polić, dakle sve ono što Nikola Polić nije dao Institutu za povijest književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Opatička 18, gdje su ipak smještena gotovo sva poznata i do danas objavljena u različitim izdanjima djela Janka Polića Kamova.

Druga je važna karika u ovoj priči Vinko Antić (1905 – 1993), važna kulturna pojava u Rijeci između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Bio je direktor »Novog lista«, potom ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Rijeci (tada Naučne biblioteke), glavni urednik vrlo važnog časopisa »Riječka revija« te autor vrijednih knjiga i tekstova kao što su Rijeka u hrvatskoj književnosti u XIX. i početkom XX. stoljeća (1954), Pisci – Rijeka – Zavičaj (1965), Književna ostavština Viktora Cara Emina (1970), Sabrana djela Nikole Polića (1989). U njegovu radu počeli su se ocrtavati obrisi književnoga kruga okupljena oko Janka Polića Kamova i njihova inozemna nastojanja. Posjećivao sam zajedno sa svojim ocem Kazimirom Vinka Antića više puta: kao dječak, kada još nisam znao mnogo toga, i kao student, kada sam shvatio kako sve ono što je naslijedio od Nikole Polića nikomu ne želi dati. Jednom sam čak i gledao obiteljske fotografije Polićevih na njegovu stolu, rasute iz jedne omotnice, mislim negdje oko 1983, ali se nisam usudio ništa pitati, premda je naša komunikacija bila srdačna i pričljiva. Dio tih rukopisa, skrivenih kod Vinka Antića, pronašao je Nedjeljko Fabrio i objavio; ja sam nakon smrti Vinka Antića pronašao tu veliku količinu obiteljskih fotografija u Narodnoj knjižnici u Selcu i objavio ih prvi put cjelovitije u tematskom broju časopisa »Rival« (godina XII, br. 3-4, Rijeka, 1999) posvećenu prijevodima Kamovljevih kratkih priča na njemački jezik (preveo Igor Simonić, uvodni tekstovi Mladen Machiedo, Darko Gašparović i Mladen Urem) i pronašao sam dvije stranice pisma Janka Polića Miji Radoševiću i Mati Malinaru iz Marseillea od 3. siječnja 1909. i objavio prvi put u »Novom listu«, 2. veljače 2003. i potom u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006). Dakako, po pričanju, znao sam da u Antićevoj ostavštini ima još koječega, no, sav taj materijal bio je izmiješan s njegovom opsežnom arhivskom građom, koja je bila vezana i uz druge hrvatske književnike kojima se bavio Antić. U međuvremenu, knjižnica u Selcu angažirala je istaknuta arhivista u mirovini Miljenka Pandžića iz Zagreba da cijelu ostavštinu Vinka Antića uredno arhivistički sredi i popiše. Igrom slučaja, imao sam prilike kontaktirati s kolegom Pandžićem te sam ga upozorio da se dio rukopisa Kamovljevih morao pomiješati s ostalom građom te da je njegov angažman na tom fondu vrlo važan jer će se konačno sve kako treba obraditi. Pandžić je sve uredno popisao i sitni djelići Jankove korespondencije isplivali su na površinu. Također valja reći da u tom fondu postoji i vrlo važna korespondencija članova obitelji Polić i Gerbaz, koji su se međusobno dopisivali na talijanskom i hrvatskom jeziku, te bi bilo potrebno sve prepisati (dijelom prevesti) i objaviti s nužnim komentarima. I u toj korespondenciji pronalazim velik broj podataka potrebnih za poznavanje obiteljskog konteksta i stvaralačkih motiva Janka Polića. Ali o tome jednom drugom prigodom.

I na kraju o pismima, koja su mjestimično vrlo nečitka pa se neke riječi ne mogu potpuno razumjeti. Prvo pismo, datirano u Bologni 30. lipnja 1910, predstavlja zasebnu cjelinu i riječ je o punomoći koju Janko daje bratu Vladimiru za podizanje honorara za prijevod dvije novele talijanskog književnika, novinara i dramaturga Roberta Bracca (Napulj 1861 – Sorrento 1943), koje je Kamov objavio u zagrebačkom »Obzoru«, broj 1/1910. U kasnijem pismu (SD, knjiga IV, str. 298) Kamov sam navodi da se kao prevoditelj Braccovih novelleta potpisuje pseudonimom Jean. Pismo je važno jer potvrđuje da je Janko Polić prevodio i objavio Bracca, kojega samo spominje u pismima. To pismo ujedno otvara kao temu dio Jankova stvaralaštva – prevodilačka djela i nepoznate objave u tisku kojima se nitko do danas cjelovito nije pozabavio. Tonko Maroević je u firentinskoj Lacerbi pronašao Natuknice / Acceni Janka Polića Kamova (Gian Paola) slijedeći trag iz Čerinine studije o Kamovu (1913), no dovoljno je pročitati još jednom korespondenciju Janka Polića Kamova u Sabranim djelima iz koje se dade zaključiti da je Kamov objavio i neke druge prijevode (Maksim Gorki, SD, str. 267, 1984) i nepoznate feljtone i dopise u zagrebačkim listovima »Pokret«, »Obzor« i drugdje, ali i u inozemstvu u listovima »Corriere Adriatico« (Ancona), o tome vidi SD J. P. Kamova, str. 267, 1984), te najvjerojatnije i u listu »Avanti« (Rim), o čemu je svjedočio Nikola Polić. Pored toga i sam Kamov spominje u pismima nepoznate oglede Korizmeno ćeretanje, Na domaćem ognjištu, Torino, Balkan i Italija i neke druge koji su trebali izaći u nekom od navedenih listova.

Drugo je pismo fragment u kojem Janko piše bratu Vladimiru (vjerojatno u Punat ili u Zagreb) o teškom stanju njihova brata, glazbenika i skladatelja Milutina Polića (1883 – 1908). Po sadržaju i tonu vrlo je slično kao i pismo na stranici 296 (»Mile može svaki čas izdahnuti…(…) I ako hladno prosudimo, to je najbolje, jer on je tjelesno upravo iznakažen, pa ako bi se moglo produljiti, to bi se mogla produljiti samo bolest i to jedna od najgroznijih bolesti, gdje čovjek smrdi samome sebi. A usto, Mili je pluće sasma uništeno: muči ga užasno neduh i on uvijek upozorava na prsa, da ga bole i veli – gestama! Jer već ne govori – da ga sve boli, njemu već i osjeti rapidno padaju kao vid i sluh.«), četvrte knjige Sabranih djela J. P. Kamova, 1984. Napisano je svakako prije lipnja 1908. kada je umro Milutin. Mjesto nastanka pisma je Venecija ili Rijeka, prije Rijeka, jer u njemu Janko govori kako ga bolesna posjećuje, što u Veneciji ne bi mogao jer su tamo zajedno živjeli, dok Milutin u Rijeci umire kod tete Mime (Milke Gerbaz), u današnjoj ulici Fiorello La Guardia, gdje ga Janko, koji za povremenih boravaka u Rijeci boravi kod ujaka Luigija ili kod brata Vladimira, mora posjećivati.

Treće je pismo fragment Kamovljeva pisma bratu Vladimiru. Nema datacije, ali po spominjanju Marsilje fragment valja smjestiti potkraj 1908. godine. Napisano je najvjerojatnije listopada ili studenog u Torinu ili prosinca u Genovi, ali očito (prema formatu papira i sadržaju) ne pripada cjelini iz sljedeća dva fragmenta četvrtog i petog pisma.

Četvrto i peto pismo (fragmenti) numerirani na vrhovima stranica kao II. i IV. stranica, pripadaju istom pismu. Da bih za to imao potpuni dokaz, posegnuo sam za četvrtim sveskom Članci, feljtoni i pisma Sabranih djela Janka Polića Kamova (Rijeka, 1984), gdje se od 305. do 307. stranice nalazi Jankovo pismo bratu Vladimiru, datirano 4. prosinca 1908. u Genovi. Na kraju toga pisma (str. 307) priređivač Dragutin Tadijanović stavio je opasku: »Nema II. strane i završetka!« Datacija 5. prosinca 1908. na petom pismu znači da je Kamov sljedeći dan nastavio pisati pismo. Također se dade zaključiti kako ta stranica nije posljednja, kraj je izgubljen jer nakon posljednjih riječi u pismu: »Ja sam lijepo miran.« – nema nikakve poente, završne poruke, pozdrava ni Jankova potpisa, pa je to pismo imalo još barem jednu stranicu. U sljedećim izdanjima Sabranih djela, ta dva fragmenta valja interpolirati u navedeno pismo od 4. prosinca 1908.

Postavlja se pitanje zbog čega Nikola Polić pisma nije dao Barcu i Tadijanoviću za objavljivanje. Budući da ih nije izgubio, pretpostavljam da je to učinio dijelom jer ona sama kompromitiraju Kamova kao nestabilnu ličnost (primjerice, pismo četvrto) što je moglo otežati objavljivanje njegovih Sabranih djela. Biti lud književnik sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u socijalizmu nije isto što i lud književnik danas, pa se ovdje osjećaju elementi Nikoline dragovoljne autocenzure. Dijelom se u ovim fragmentima ponavljaju činjenice iz drugih pisama, ali to nije trebao biti razlog za neobjavljivanje. Drugi razlog leži u tome što u svim navedenim pismima koja obrađuje ovaj tekst, uključujući i prije spomenute fragmente pisma iz Marseillea od 3. siječnja 1909, nedostaju bitni dijelovi, kojih sadržaj možemo samo naslućivati. Ti su dijelovi očito bili toliko neprihvatljivi Nikoli Poliću da ih je fizički uništio. Kako je neka od tih pisama znao zalijepiti u košuljice svojih knjiga i bilježnica (mnoge je od njih Vinko Antić poslje darovao knjižnicama kulturnih ustanova u Rijeci, primjerice Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja, zajedno s umjetničkim slikama – portretima članova obitelji Polić), nadajmo se da će prije ili poslije, kao važno otkriće, ugledati svjetlost dana.

Pomiren s činjenicom da ću za otkrivanje drugih izgubljenih rukopisa morati još čekati, odlučio sam se za konačnu objavu ovih fragmenata, smatrajući kako su i oni važni za bolje upoznavanje s djelom i životom Janka Polića Kamova.

Pismo prvo

Ovlaštujem moga brata Vladimira Polića, da digne honorar za prevode noveleta od R. Bracca

1) Svjedok

2) Spas duše

Štampane u broju 1. ovogodišnjeg »Obzora« u iznosu od okruglo redaka 500 (pet stotina).

Sa poštovanjem

Bologna, 30. lipnja 1910.

Janko Polić

Pismo drugo

(fragment)

U gornjem desnom kutu, pri vrhu, numeracija stranice 3.

Donijeh mu, ali on pije teško, jede malo i – puši još manje. Jednu čašicu likera i jednu, dvije cigarete. Tu – ostalo obatali na to, što se ne kreće i što ne probavlja dobro.

Dobro bi bilo, da mu koji od vas, ti ili Dušo, pišete ma što: njemu je sve ugodno, što pokazuje interes za njega: ja mu s tog razloga i donijeh liker i donijet ću mu cigaretu koju: ovo je glavno: zanimati se za nj i pokazati mu bjelodano, da se na nj misli. List mu dolazi ko darak i premoštenje, ko i ja što već jučer dođoh i Milanu. Jer bolesnici su u tomu ko starci i djeca: dosljedno bit će pak zagrižljivi itd, ako im je ma što i najmanje neugodno.

(razlivena tinta, može značiti točku između dva pasusa, potpis J./Janko/ ili prekriženu numeraciju)

Pismo treće

(fragment)

Gornji lijevi kut pisma poderan, te se prva četiri reda na mogu cjelovito pročitati.

…raš ponovo čitati pismo, /?/

…ošaja i trošku, na koji čeka /?/

…koč., Sav., Kovj? /?/

…li u Marsilju i u slučaju, da od gorespomenutu nema ništa uzmi u obzir veliki trošak? /?/

3.) Kako tvoja noga?

4.) najkasnije do 25. t. mj. drugu srijedu moli 15 kruna (diferensa mjesečne svote radi puta) a do 5. decembra morao bih imati običnu mjesečnu svotu s put./nim/ troškovima.

5.) Prepisah lakrdije: ima ih svega s onim dvjema kod Obzora i s onim kod kuće osam = jedna knjiga. Bih li ih ponudio »Humorističkoj biblioteci« u Zagrebu ili bih poslao sve tebi? Međutim, napisat ću ih možda još nekoliko.

Ako ti se hoće, mogao bi mi poslati samo koji suvišni „N./ovi/ list“ i »Obzor«, ili »Sav./remenik/«. ali da paket ne bude tako težak i vrijedan, da me uglobi za 50 centezima!

Neidentificirana riječ s uskličnikom, vjerojatno pozdrav /?/

J.

Pismo četvrto

(fragment)

II.

Čitati i pisati ne mogu; tek na čas, s pauzama; u bibliotekama i javnim lokalima, gdje je mnogo svjetla, nemam pristupa; sunce i svjetlo lampe mi smeta: i sad si možeš pomisliti, kakvo je prokletstvo moj život, gdje nemam ni žive duše, da mi razbije dosadu!

Ležim na krevetu; spavati uvijek ne mogu; pušim ko lud; uzimam koju čašicu konjaka da me uspava; i čekam, čekam, čekam, da prođu ti grozni dani prisilne besposlice, tamnovanja, valjda najgrozniji dani moga života, jer u svemu me tome još upravo fizički boli trošak, što ga imaš sa mnom obijedi me u tuđini, a ja tu badavadžim!

Kad bi to imalo trajati preko deset dana – bilo bi sve moguće. Ovako se nadam do 10. biti posve zdrav ili bar tako, da mogu krenuti na put - čitati – i ući u – javne lokale. Zamisli i tu neupadnost: u jednoj biblioteci Circolante gdje sam se htio učlaniti, reklo mi se: »ne dajemo na posmatranje knjiga još za nekoliko tjedana.« A ja sam uvjeren, da je to bilo »kao meni«.

Pismo peto

(fragment)

IV.

dne 5. 12. 1908.

Jučer mi je očima bilo bolje; danas gore; liječnik veli, da mi je nešto moralo slučajno ući u oko, kad sam ga prao. Oko je vrlo delikatno i očne bolesti za najteže izliječiti, budući može svaka trica nanijeti novu komplikaciju. Ja ću tako po svoj prilici morati i do 15. ostati u Genovi! Ali ako mi kroz to vrijeme oko ne pođe na bolje, meni ne preostaje drugo no vratiti se. Ne znam zaista, što bih drugo mogao uraditi: kuda da se djenem s bolesnim očima, što svaki vidi na prvi mah i nepoznatoga ko će me uzeti na stan? Ne radim u potpunom smislu riječi ništa; lijevo me oko boli, a ima momenata, kad me i onaj dio glave zaboli i ako sam na cesti uhvati me omaglica.

Možeš mi glede toga odmah na dopisnici – javiti: da ili ne (t.j. u slučaju da mi do 15. ne krene na bolje i ako liječnik izjavi da je stvar ozbiljna i da treba dugu kuru – da se vratim ili ne. U tom slučaju moje je uvjerenje, da je povratak najzgodniji. Međutim: vederemo. Ja sam lijepo miran.

Mladen Urem