MIKROBI I LJUDI U GELU VREMENA

MIKROBI I LJUDI U GELU VREMENA

Darko Ropac, Razotkrivanje mikroba dvaju svjetova. Životna priča jednog epidemiologa, vlastita naklada, Zagreb, 2007.

Proteklih mjeseci pojavile su se na našem sajmišno živahnu književnom tržištu dvije (pozamašne) autobiografske knjige koje potječu iz pera neprofesionalaca, dvojice hrvatskih liječnika: Matka Marušića i Darka Ropca. Znamo, liječnici, ako uopće pišu, ne pišu fikcion-alne, nego tekstove stručne naravi, ali kadšto ni oni ne odole izmaštanu susretanju zbilje.

Autobiografije spomenute dvojice hrvatskih liječnika minuciozno su pisana svjedočanstva o životima hrvatskih ljudi u razdoblju od kraja šezdesetih do prijeloma tisućljeća. Po godinama vršnjaci (Marušić, 1946, Ropac, 1947), obojica istodobno studiraju kod istih profesora u Zagrebu, u isto vrijeme kreću u svoje karijere liječnika. Marušić, Splićanin, južnjak (Dalmoš), civil do kostiju, uspješni profesionalni životni put (fiziologa) ostvaruje u Zagrebu te iz studentskih klupa (glatko) ulazi u ondašnji medicinski pedagoški i znanstveni establishment. Ropac, Bjelovarčanin (žabar), s vrhuncem akademske karijere u Splitu (sic!), gradi sebe kao liječnik i znanstvenik u stručnim i znanstvenim ambicijama pogodnom, sredstvima solidno ekipiranom, predratnom miljeu svemoćne (kastinske) jugovojske.

Izazov uspoređivanja dvaju zanimljivih autobiografskih ostvarenja moramo prepustiti nekoj budućoj prigodi, a iduće retke posvetiti razotkrivanju, od javnosti donedavno skrivane medicinske jugovojne scenerije, a zatim i one (ne manje skrivane) hrvatskih, vojnih i civilnih, medicinskih krugova u Domovinskome ratu i u poraću. Te se scenerije u Ropčevu Razotkrivanju mikroba dvaju svjetova neobično plastično ocrtavaju u autobiografskoj vizuri SMB-stipendista, liječnika, epidemiologa, doktora medicinskih znanosti, oficira JNA, hrvatskoga branitelja i časnika HV, znanstvenika i visokoškolskog pedagoga.

Posvetom djela unučadi Ropac određuje željene vremenske dosege svoga teksta. Autor Razotkrivanja želi ništa manje negoli potomstvu ostaviti iscrpno svjedočenje o vlastitome životu u široj perspektivi vremena u kojemu se morao boriti s malicijom isfrustriranih pretpostavljenih, a svoj ljudski i liječnički integritet dokazivati na bojišnici, u trenucima ugroze domovine od iste one jugovojske u čijim je redovima još do jučer bio jedan od čelnih medicinskih stručnjaka. Specijalizant epidemiologije i doktor medicinskih znanosti, Ropac se na razmeđi dvaju svjetova, u ratnome vihoru, našao u poziciji svjedoka mnogih običnih i neobičnih životnih sudbina, uspješnih i naprečac ugašenih karijera svojih nadređenih i podređenih, suradnika i prijatelja, svjedokom institucionalnih intriga, otvorenih i zakulisnih igara središta moći. Njegova životna priča vedro je i trpko svjedočenje o rađanju prijateljstava i njihovu gašenju, svjedoka i kritičkoga promatrača burnih ratnih i poratnih zbivanja u zakulisju hrvatskoga političkoga establishmenta.

Ropčev narativni portparol stiliziran je kao subjektivni, ali i realistički pripovjedač koji jednostavnim jezikom, živo i uvjerljivo, u dvjestotinjak zaokruženih priča i pričica opisuje život ambiciozna novaka na startu u vojnomedicinskoj YU-hijerarhiji, isprva naivna i nekritički optimistična, da bi na kraju priče promatrao stvari očima zrela čovjeka, veterana koji se nagledao smrti, doživio izdajstva i uživao povlastice prijateljstva, da bi u djelima i nedjelima bližnjih provjerio svu složenost i nepouzdanost ljudske naravi. Ropčev pripovjedač ocrtava nam složeni hrvatski svijet očima racionalna, pozorna promatrača u bijelom, liječničkom ogrtaču, utegnuta po nuždi života isprva u SMB-uniformu jugooficira i epidemiologa-praktičara, a potom, po vlastitu izboru, i u maskirnu odoru hrvatskoga branitelja, časnika i medicinskog djelatnika na prvoj crti bojišnice. Od šikanirana žutokljunca pripovjedač-autor pretvara se u iskusna procjenitelja novonastalih okolnosti i vlastitih (ne)mogućnosti realizacije osobnih ambicija u sve složenijim okolnostima poraća. U ocjenama i procjenama naše dramatične nedavne prošlosti i podjednako dramatične sadašnjosti, unutar veselih i tužnih, melankoličnih i grotesknih, živahnim stilom opisanih životnih zgoda i nezgoda, Ropcu polazi za rukom ocrtati širu sliku domaćih zbivanja na prijelomu epoha, u sukobu dvaju svjetova: prezrela, odživjela realsocijalizma i otimačkog, domoljubno dekorirana, potrošački superiorna kapitalizma. Sliku nimalo idiličnu, strančarski ili ideološki pristranu, nego scijentistički perspektiviranu i vitalistički otvorenu. Autor pritom poseže za naivističkom tehnikom, čime postiže da mu naracija, u pojedinostima opisa i portretiranju karaktera, poprimi obilježja magičnoga realizma i groteskne karnevalizacije. S Ropcem ostat ćemo dječački zadivljeni zvjezdanim ljetnim nebom iznad pogranične Gole; voajerski sladokusno zavirivati u peć u kojoj u nedjeljno predvečerje cvrči svinjski kare potpukovnika Z., šefa riječkoga vojnomedicinskog stacionara, prije njegovih tajanstvenih, noćnih pohoda u prostore muške slobode; pustolovno isploviti na hrvatskom ratnom brodu u pohode čarobnom podmorju Mljeta; alkoholizirano upucavati raspjevanu uru-kukavicu nadomak neprijateljskih položaja u crnini ratne noći na prvoj crti obrane Nuštra; nositi hodočasničku svijeću hrvatskoga vojnika u pijetnoj povorci svjetlosti noćnoga Lourdesa i kupovati crveno žensko donje rublje u robnoj kući usred zrakoplovne baze San Antonio oružanih snaga SAD u Teksasu.

Ropčeva autobiografija jest i neke vrste udžbenika medicine, posebice epidemiologije, ali u didaktičkim partijama autor znanstvenu suhoću poduke vješto olakšava koristeći se prednostima tehnike skaza, oslovljavanja nazočnih slušatelja. Prateći priču postajemo sudionicima dijaloga s mogućnosti postavljanja pitanja i zauzimanja suprotna stajališta. Zato ni laiku, kad Ropac predaje struku, partije popularizirane medicine nisu dosadne.

Izvanjski raspon svijeta koji nam ovaj liječnik, ratnik, putnik, znanstvenik, lovac, diplomat i sveučilišni profesor otvara svojom knjigom znatan je i čitatelj s podjednakim istraživačkim veseljem prati autora na njegovoj turističkoj šetnji muzejima britanske metropole i obalama Temze, u pregovorima s nalogodavcima neselektivnog bombardiranja hrvatskih gradova (u mađarskome Pečuhu), za topografskog istraživanja izvora pitke vode po bespućima Gorskoga kotara, kao i pri modeliranju protuterorističke strategije na seminaru Europskoga središta za sigurnosne studije u Garmischpartenkirchenu, pomodnom skijaškom sastajalištu elite, na njemačkim obroncima Alpa. Bilo gdje da se s nemirnim, duhovitim i otkrivački znatiželjnim autorom nađemo, svagdje prepoznajemo i konstante unutarnjega raspona njegova svijeta. Ropac, naime, jednako prezire šutljive predratne jugoposlušnike, poratne domaće skorojeviće, nezvane ariviste, političke laktaše i pohlepne grebatore, koliko i mediokritete u užoj struci i u javnome životu, čija se energija usredotočuje na očuvanje stečenih pozicija i onemogućavanje potencijalnih konkurenata. Upravo su oni štetni mikrobi unutar tijela zajednice, pa autor smatra svojom dužnošću razotkriti taj kužni gel pred licem potomstva.

Na stranicama liječnikove autobiografske priče često susrećemo i onu slučajnu i onu bližnjima izazvanu, apsurdnu smrt, ali na njima jednako tako pulsira život u svoj svojoj punini i raskoši. Pravi je estetski domašaj Ropčeve autobiografske proze estetski naboj sama života.

Ozbiljnijoj budućoj interpretaciji ostaje temeljita procjena kako stručne tako i dokumentarne strane ove nesvakidašnje knjige. Njezin će pak kritičar, kojemu je stalo do književne vrijednosti liječnikova uratka, na osnovi dojma prvoga čitanja, morati zaključiti da autor pred stručnu i književnu javnost izlazi s vješto pisanim, fabulacijski zanimljivim autobiografskim zapisima, koji su i short i funny, što su u eri interneta najvažnije osobine širem čitateljstvu prihvatljiva štiva. Toga čitateljstva radi, kritičar priželjkuje recepciju Ropčeva Razotkrivanja mikroba dvaju svjetova onkraj užih okvira domaće liječničke sredine, premda istodobno ne smije podleći kušnji da tu želju pretoči u predviđanje. Ono je, nažalost, veoma neizvjesno na našem uskom, šundom zasićenu književnom tržištu.

Predrag Jirsak