Luč zaborava

Luč zaborava

Danas su konzervatori sa svih strana izloženi pritiscima investitora i upravitelja, koji ne odgovaraju nikomu do vlastita džepa. Stoga i ne čudi da je jedini korektivni čimbenik zajednice u čitavom postupku sveden na prosvjed nevladinih udruga. Odaziv građana na pozive donedavno marginalnih skupina i entuzijazam mladih u pratnji traumatiziranih umirovljenika jedan je od najzanimljivijih društvenih fenomena neovisne Hrvatske

Prije nekoliko dana u zagrebačkoj Gradskoj skupštini donijeta je odluka da se pokrenu intervencije u bloku Cvjetnoga trga. Na mjestu teatra, gdje su Zagrepčani, zahvaljujući dobitku Kristofora Stankovića na bečkoj lutriji, pratili prve nacionalne komade, nastupili su novi glumci. Viši su interesi spojili nepomirljive strane. Gradskim se prostorom razmjenjivalo i trgovalo. Zastupnici su glasovali prema savjetima nogometaša, investitora, razgovorljiva susjeda u klupi. Neki su, ganuti kakofonijom tumačenja problema, netragom nestali iz skupštinske dvorane.

U središtu grada tako se već više od godinu dana zbivaju stvari o kojima mišljenje podjednako žele dati arhitekti i kunsthistoričari, političari i manekeni sa Špice. Jedna od ključnih tema rasprave jest problem promjene. Jesmo li za to da se u osjetljivome bloku promjene dogode ili ne? Jesu li protivnici promjena natražnjaci, a njihovi zagovornici napredni vizionari?

U bloku uz Cvjetni trg, kako ističu pobornici projekta, zbit će se deratizacija i interpolacija s konačnim ciljem revitalizacije. Imućni će ovdje naći mjesto odakle će motriti provincijski sajam taštine u Bogovićevoj, baš kao što nadbiskup s balkona svoga dvora prati narav od Fortune u kockarnici podno Kaptola. Građani će ozarena lica šetati u još jednom trgovinskom centru, uvjereni u dobru kob nacionalne ekonomije.

Ono što se zbiva u središtu Zagreba neobičan je grijeh. Ne mislim samo na činjenicu da uopće nije uzet u obzir civilizacijski doseg zbiljske javne rasprave prije javnog očitovanja o rušenjima, što je, primjerice, postojalo u polemikama i zaustavljanju Libeskindova projekta za krilo Victoria and Albert Museum u Londonu. Mislim i na apsurd brisanja tragova gradogradnje zagrebačkog 19. stoljeća zbog problematična oblikovanja pročelja prema Preradovićevu trgu. Mislim na činjenicu da u zagrebačkom središtu raspravljamo oko razaranja koje liječenjem depresivne nacije i podizanjem life-stylea donosi privatnu zaradu, a dva sata južno od tog središta, u miru zapuštene Banovine, možete satima voziti po cestama u korovu, ne susrevši ni psa.

Vezano za prvi prigovor: bio sam na nekoliko tribina o projektu. Svjedočio sam klijentizmu, porazu profesija, ostacima nepromjenjivih predrasuda, govoru u prazno. Tamo se posredno mogao osjetiti duh moćničkog autizma, koji se u ovoj prijelaznoj državi ponašaju kao apostoli materijalne dogme. Razoružana i marginalizirana konzervatorska služba, svedena na administrativnu poslušnost visokom političkom svećenstvu, nije ni mogla oblikovati smisleni otpor takvu ponašanju. Danas su konzervatori sa svih strana izloženi pritiscima investitora i upravitelja, koji ne odgovaraju nikomu do vlastita džepa. Stoga i ne čudi da je jedini korektivni čimbenik zajednice u čitavom postupku sveden na prosvjed nevladinih udruga. Odaziv građana na pozive donedavno marginalnih skupina i entuzijazam mladih u pratnji traumatiziranih umirovljenika jedan je od najzanimljivijih društvenih fenomena neovisne Hrvatske.

Kod drugog se prigovora ne bih zadržavao na ponašanju demokratski izabrana gradskog čelništva, kao ni na pitanjima estetike. Projekt je postao problematičan i zbog razaranja jednog arhitektonskog, ali i kulturnog dosega sredine. Čovjek se s pravom pita kako bi grad izgledao da ga nije oblikovao popustljivi apsolutizam dunavske monarhije. Tom se pitanju pridružuje i drugo: što historistička gradogradnja propale Carevine uopće znači današnjim građanima? Je li smjelost modernističkih planera s početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća uistinu relevantnija od njihovih historističkih prethodnika?

Zapuštenost zagrebačkih blokova ponajprije je problem očuvanja privatnosti njihovih stanovnika i zato je pravo privatnog investitora u ovom slučaju sporno. Očuvanje blokovskog ambijenta pretpostavlja stalno komunalno održavanje, koje je u socijalizmu potpuno zanemareno. U tom je vremenu i kontrasno interpoliranje lošim eksperimentima obilježilo život Donjega grada. Sjetimo se porušene robne kuće na mjestu zagrebačke sinagoge u Praškoj. Taj hram socijalističkog kupca danas je zaboravljen, jer nije komunicirao s okolinom, a bogami ni s mjestom koje obilježava progon židovske zajednice.

Urbanizam druge polovice 19. stoljeća, koji nam je pojašnjen istraživanjima Lelje Dobronić, Ive Maroevića i Snješke Knežević, jest vrijednost. On se ne sastoji samo od obrisa, nego i od pojedinačnih građevina, baš kako je i nastajao. Nadalje, tu je arhitekturu u kontekstu današnjih rasprava pogrešno uspoređivati s primjerima europskih središta. Ona je nastala u specifičnom vremenu i ovdje, a ne u Beču, Pešti ili Pragu. Ako nam logika izvornoga planiranja, ali i načela održiva razvitka, nalažu očuvanje i poštivanje osvijetljenih i slobodnih prostora unutar blokova, tada nam u aktualnim infrastrukturnim uvjetima nije pametno igrati na kartu straha od praznine. Tko, konačno, kaže da bečke Mariahilferstrasse ili Kärtnerstrasse sa svojim nadogradnjama i interpolacijama trebaju postati mjerilo zagrebačkog središta?

Ono što se počelo zbivati u Staroj Vlaškoj moglo bi poprimiti neslućene razmjere. Kockarnica pod katedralom paradigma je ponašanja, ne samo političara i investitora, nego i naše zbunjene i naizgled nemoćne sredine. U davno sastavljenom tekstu Johna Ruskina Luč pamćenja iz 1849. čitamo o ideji kućnog ognjišta, stvorenoj u doba velikih preinaka na europskim spomenicima, ali i u doba uspostave europskog građanstva. Taj je anakroni i utjecajni kritičar ratovao sa samoproglašenim bakljonošama napretka, pozivajući na očuvanje i održavanje starih građevina, slikovitih ulica i izvornih ambijenata. Njegove su riječi stoga vrlo aktualne. Pred našim je građanima, ali i pred ljudima koje delegiraju, da ožive komunikaciju o gradovima koje smo naslijedili. Pitanje je političko; gotovo je oduvijek i bilo političko, ali se tiče i sposobnosti ljudi da bez oklijevanja izreknu vlastitu duhovnost u naizgled banalnoj svakodnevici.

Marko Špikić