Lica ljubavi

True Romance. Alegorije ljubavi od renesanse do danas, Kunsthalle Wien, 5. listopada 2007 – 3. veljače 2008; Museum Villa Stuck, München, 21. veljače – 18. svibnja 2008; Kunsthalle Kiel, 31. svibnja – 9. rujna 2008.

Lica ljubavi

Odlasci i dolasci, zemaljsko i duhovno, ovovremeno i vječno – odnosno od Kupida i Venere do istospolnih parova – slika ljubavi posredovana izložbom učvrstit će naše uvjerenje kako nam ništa ljudsko nije strano. Jer, u ljubavi je ionako sve moguće (i dopušteno)

Iako se u današnje doba smatra pomalo preživjelom, tema ljubavi i dalje vlada umjetničkim prostorima. Doduše, u suvremeno doba ne prate ju simboli i prikazi bolećivih mladih ljubavnika, ponekad neutješnih zbog neuzvraćene ljubavi, a katkad prikazanih u naponu snage koja idealizira narav senzualnih odnosa među ljudima. Bilo kako bilo, ljubav je i dalje zastupljena u umjetnosti, ona je stvarna i postojana tema koju ni stalna prisutnost smrti (prisjetimo se figure smrti na slici Albrecha Dürera koja viri iza stabla promatrajući ljubavnike) ne može omesti. Tijekom povijesti načini prikazivanja ljubavnih odnosa mijenjali su se, i upravo tim promjenama posvećena je izložba koja se, nakon bečke premijere, ovih dana otvara u Münchenu te nakon toga Kielu.

Isprva idealizirana, odnosno promatrana kao iskaz ljudskoga postojanja kao takva, ljubav postaje jednom od središnjih tema u doba renesanse. Već se tada u pojedinim prikazima javlja osjećaj napetosti među spolovima (koji, kao što vidimo, nije uvjetovao gubitak umjetničkog interesa). Tjelesno, točnije seksualno iskustvo, ono koje proizlazi iz neposrednoga, stvarnog iskustva, vodi na različite strane – nekad prema oltaru, a kako nas upozorava Dürer, veza ljubavi sa smrću također je jedan od putova. Takav se doživljaj ljubavi, nesiguran i uzdrman zbog stalne opasnosti, osobito javlja u djelima suvremenih umjetnika, koji prikazuju homoseksualne parove čije su veze u neposrednoj i stalnoj utrci s vremenom (pa su stoga stvarnije i potresnije) – sida je u pozadini odnosa mnogih likova koje snimaju Nan Goldin ili David Amstrong, uz ostale.

Od Kupidove strelice do Gonzales-Torresove hrpe bombona omotanih srebrnom folijom (znakovita naslova Lover Boys), put kojim je ljubav prošla na djelima umjetnika od renesanse do danas djelomično je obasjan sjajnom svjetlošću (poput one što iskri sa srca – zaštitnog znaka izložbe Toma Noblea i Sue Webster), često zamračen. Početni ljubavni žar postupno se pretvara u raznovrsne napetosti, slojevitost kojih dobro prikazuje fotografija Marine Abramović i Ulaya, čiji je dugogodišnji odnos zategnut strunom luka i strelice koja bi svaki trenutak mogla biti ispaljena.

Razvoj samosvijesti u ženskih likova tijekom vremena ilustriraju portreti Tiziana i Helmuta Newtona; obojica prikazuju žene u krznenim ogrtačima, na čiju sličnost ukazuje Peter Weibel spajanjem njihovih slika.

Promjenjiva stanja koja ljubav prouzrokuje, sreća i žalost, ispunjenje i gubitak, kao i često površne reinterpretacije nekih starijih prikaza elementi su šarolike izložbene koncepcije koja djelomično pristaje zaokružiti jednu veliku, važnu temu na premalom uzorku. No, pojedini radovi te osobito opsežan katalog donekle nadomještaju učinjene propuste te nas u doba inventarizacije, arhiviranja i ustrajavanja na društveno relevantnim (no u izložbenim kontekstima često nezanimljivim) akcijama vraćaju na neke očito neiscrpljene umjetničke sadržaje.

Izložba započinje Petrarkinim stihovima te od njegova ranjena, probodena srca nastavlja zakučastim putovima ljudske duše, sve do strašno uvjerljiva prstenja na ruci nekog Afroamerikanca, čija stisnuta šaka na fotografiji Isaaca Juliena prenosi jednostavnu poruku – Ljubav. Promjenjivost i višeznačnost sukladne su s osjećajima i načinima tumačenja ljubavi, čije su metafore univerzalno primjenjive i razumljive.

Odlasci i dolasci, zemaljsko i duhovno, ovovremeno i vječno – odnosno od Kupida i Venere do istospolnih parova – slika ljubavi posredovana ovom izložbom učvrstit će naše uvjerenje kako nam ništa ljudsko nije strano. Jer, u ljubavi je ionako sve moguće (i dopušteno). Stoga ne čudi da se u suvremenim prikazima ljubav interpretira kroz ekstenzivne konzumeracije sadržaja, kao i intenziviranjem seksualnosti na račun potpunijih osjećaja. Na gubitak ideala, koji je možda povezan s gubitkom vremena, povijesti pa i čovjeka (barem onakva, na kakva smo navikli) upozoravaju djela umjetnika koji se bave problemima identifikacije, preuzimanja značenja, kao i upućivanjem na izgubljeno. Na razmeđi prakse i teorije, popularna slika koju simboli ljubavi prenose pretvorena je i izložena, uz ostalo, i u djelima umjetnika koji se bave reprezentacijom, dominacijom, društvenim ulogama pojedinaca čije fantazije ukazuju na raznovrsna lica ljubavi.

Sandra Križić Roban