Legenda američke avangarde

Legenda američke avangarde

Kako pokret postaje sve više i više stiliziran, tako se ritam filma ubrzava sve do kraja, kada postane ples

Rijetkost je vidjeti filmove Maye Deren u Zagrebu, ali, eto, dogodilo se da smo baš u veljači imali prilike vidjeti neke od njezinih filmova u MM Centru i na Human Rights Festivalu, koji se održao u kinu Europa.

Rođena je u Kijevu, ali je odrasla u Americi. Prije nego što je započela filmsku karijeru magistrirala je s temom simbolističke poezije, bila politički aktivna i umjetnički iznimno osviještena. Bila je i asistentica poznate koreografkinje Katherine Dunham. Kao filmska umjetnica koja i glumi u svojim filmovima (ali i plesačica, koreografkinja, autorica teoretskih tekstova i fotografkinja), postala je legendom američke avangarde, čiji su filmovi utjecali na mnoge koji su radili poslije nje, i to ne samo na tipičnu američku i svjetsku avangardnu scenu. Primjerice, David Lynch u filmu Lost Highway (1997) odaje poznavanje rada Maye Deren. Teme su njezinih filmova problem identiteta, snovi, emotivne nijeme reakcije, halucinacije, bijeg od nepoznatog i povratak nepoznatom, nelogičnom, spiralnom i spiritualnom. Tako ona ne prikazuje fabulu narativnim slijedom događanja, nego se koristi montažom atrakcija (da uporabim Ejzenštejnov izraz) u kojem se u sudaru kadrova (ne njihovu logičnom pretapanju ili slijedu) izvlači, vizualizira, ono što je iza narativnog (neizgovorena stanja svijesti, emocija i sl.).

Meshes of the Afternoon (1943), koji je napravila u suradnji s tadašnjim suprugom Alexandrom Hammidom, snimateljem i glumcem u filmu, njezin je najpoznatiji film i po nekima jedan od najviše gledanih avangardnih filmova uopće. Ta 15-minutna pomno strukturirana drama, u kojoj se sukobljuje svijet zbilje i svijet sna, stanje vjerovanja i sumnji, konstrukcija je koja se mora odgledati nekoliko puta da bi se shvatila njezina simbolika. Uhvaćeni osjećaji koji se prikazuju s pomoću određenih simbola pretapaju se iz jedne sekcije filma u drugu tvoreći tako vez koji govori o ispitivanju odnosa koji nije samo tjelesan nego i duboko osjećajan, i gradi se iz točke povjerenja preko nepovjerenja pa do pitanja. Upit je taj kojim film završava. Film se obraća emocijama, a ne razumu. Složenost strukture odaje duboku emotivnu višeslojnost, koja se ovdje koncentrira u simbole: cvijet, kruh, nož, zrcalo, refleksije… tako stvarajući složenost značenja u slikama koje onako crno-bijele aludiraju i na sirovost koja je sukladna iskrenosti (intimnosti) kojom Maya Deren ispituje svakodnevicu odnosa između muškarca i žene tražeći odgovore koji će se teško ili se upoće neće otkriti. Gomilanje upita i emotivne reakcije kojima odgovaramo na film, a koje su potaknute i izvanrednom zvučnom podlogom Mayina trećeg supruga Teijija Ita (dodana je filmu 1959) čine nas svjesnim da je film kao umjetnost tu i da nas suoči s našim podsvjesnim, da nevidljivo učini vidljivim. Ali ne samo to. Meshes of the Afternoon također se suprotstavlja tadašnjem narativnom usmjerenju Hollywooda, i stilizaciji koja, ma kako to bilo ugodno gledati, ipak vara. Montaža Meshes of the Afternoon sve je osim narativnoga slijeda događanja. Tu se kadrovi suprotstavljaju jedan drugom, nikada ne znamo što slijedi i svaki tren filma doživljava se kao senzacija jer je svaki kadar doista i emotivna i vizualna senzacija.

I to je sve svakako uočljivo i u At Land (1944, 15 min), u kojem se Maya Deren također nastavila suprotstavljati tada iznimno jakoj holivudskoj produkciji, koja je usavršavala narativnost klasičnog holivudskog stila, kako ga danas nazivamo. Prostor u At Land opet je u nelogičnoj vezi s kretanjem – kretnja je ta koja povezuje bezbrojne različite prostore kojima protagonistica (opet sama Maya Deren) prolazi, izlazi iz njih, vraća se, da bi se svaki put pojavila u gledateljima neočekivanu krajoliku, za koji zaključujemo da su upravo ti pejzaži oni koji odgovaraju trenutnom stanju njezina uma, mišljenja, emocije. Kao da smo sastavljeni od trenutaka koji su na više mjesta u isto vrijeme i pokreti tijela prekoračuju prostorne granice da se stope s vlastitom cjelovitošću. Dok je pokret protagonista u Meshes of the Afternoon još nalik onom svakodnevnom, ovdje protagonisti malo-pomalo ulaze u stilizaciju kretanja koja ih sve više odvaja od stvarnog, ili bolje: vidljivoga.

Ritual in Transfigured Time (1946, 14 min) film je u kojem je sudjelovala i Anais Nin. Kako pokret postaje sve više i više stiliziran, tako se ritam filma ubrzava sve do kraja, kada postane ples, ples koji je proizašao zapravo iz koreografije socijalne strukture društva u trenutku rituala društvenog okupljanja. I opet ovdje Maya Deren pokazuje kako je ples zapravo sloboda. Ritual in Transfigured Time snimljen je, kao i prva dva opisana filma, neobičnim kadriranjima, primamljivom teksturom koju donosi 16-milimetarska filmska vrpca i crno-bijelom fotografijom koja uvelike odgovara tretmanu teme i vizualizacije kojom se Maya Deren izražavala.

Ljiljana Mikulčić