Knjiga je čovjeku najbolji prijatelj

Knjiga je čovjeku najbolji prijatelj

Ljubitelji životinja zacijelo se ne bi složili. Oni misle da je to pas. Neki će se pak zaklinjati u konje kao u najvjernije životinje. No, zanimljivo, nema izreke da je čovjeku najbolji prijatelj – čovjek. Dapače, ima ona vrlo stara sa suprotnim značenjem – Homo homini lupus (Čovjek je čovjeku vuk) (prema Plautu), koju je 1658. u svojim epigramima proširio J. Owen dodatkom: homo homini deus (čovjek je čovjeku bog), no ni ta usporedba nije prijateljsko izjednačavanje, jer ni čovjek ni onaj/ono s kim/čim se uspoređuje nisu al pari. Ljudi odgojeni i formirani na knjigama – danas već najmanje polustoljetnjaci i stariji primjerci vrste u izumiranju – ostat će, dakako, vjerni knjizi kao najboljem prijatelju, sjećajući se svojih djetinjih podmićivanja knjižničarki da do željene knjige dođu što prije, pa čitanja noću uz bateriju pod poplunom, »po skrivečki«, ne samo zato što bi sadržaj knjige bio »zabranjeno voće« nego i zato što se jednostavno u propisano vrijeme svjetlo moralo gasiti, a djeca spavati (jedna od onih nedemokratski donesenih mjera kojima su svoju djecu doživotno »traumatizirali« strašni mobberi, tj. njihovi strogi roditelji, dok su djeca još dobivala barem osnove kućnoga odgoja). Pa moraju, zaboga, imati red. One koji su čitali više od ostalih (jer u mojoj mladosti nije bilo onih koji nisu čitali baš ništa) zvali smo gutačima knjiga (koji nemaju ništa zajedničko s današnjim gutačima reklama). Knjige su se i kupovale – za sebe i za druge. I studenti su shvaćali da neka kapitalna djela svoje struke moraju imati, pa je kupnja stručne literature bila dugoročno, čak cjeloživotno, ulaganje u sebe i u svoje buduće zanimanje. Danas u eri opće krađe i prijevara – a fotokopiranje cijelih knjiga jest i jedno i drugo – studenti vrlo rijetko (i rijetki) ulažu u sebe i na taj način, kupnjom stručne literature (o ciljanu traganju za određenim izdanjima nema ni govora). Moj muž i danas često kupuje knjige, a ja za svaku donesenu najprije pomislim: »A kamo da je stavimo?« Znam i to da će mojoj djeci cijela naša knjižnica biti na teret i da će, kao i sve stare stvari, s vremenom najvjerojatnije završiti na otpadu. Sjećam se kako sam bila zabezeknuta kad mi je profesor Frangeš jednom onako usput rekao za svoju knjižnicu: »Sve će to moji sinovi jednoga dana prodati.« Bilo je to, naravno, u vrijeme mojega studija, kad sam grozničavo nabavljala sve moguće knjige za koje sam mislila da bi mi jednoga dana mogle »dobro doći«. Volim misliti da su profesorove završile barem u nekom antikvarijatu. Jer danas knjige više nisu ni roba za prodaju. Uglavnom ih tek rijetki još uopće i žele.

Povod današnjem tekstu upravo je jedna knjiga koju današnji učenici, kao i sve drugo, čitaju u stlačenom (dajdžestiranom) obliku (ako i tako) – Smrt Smail-age Čengijića Ivana Mažuranića. Mažuranića smo kao nacionalnu veličinu stavili na novčanicu od 100 kuna, no nema te svijesti ni pravoga rodoljublja koji će potaknuti sve učenike u Hrvatskoj da pročitaju cijelo Mažuranićevo djelo, prvorazrednu nacionalnu kulturnu vrednotu. Ne biste vjerovali, današnji guglaši (to je od Googlea, popularne tražilice), oguglali na čitanje (to nije od Googlea), da su prije pedesetak godina ovu knjigu neki – u vašim očima zacijelo papci – davali, a drugi primali, i kao rođendanski dar!!! Moj primjerak, kupljen prije nekoliko desetljeća u jednom od nekoć tri zagrebačka antikvarijata, ima više potpisa, pa i posveta, kako je knjiga mijenjala vlasnika. Jedna koja me ganula glasi: »Dobra knjiga je najbolji prijatelj čovjeku. Ivici, za 26–i rođendan, Marina. Varaždin, 15. VIII. 1950.« (Zbog izbora samoga dara lako opraštam i pravopisnu pogrešku.) Kod voljenoga Ivice knjiga se očito nije dugo »grijala«, a možda je i uspomenu na jednu Marinu – »u promijenjenim okolnostima« – trebalo što prije maknuti, a nju i figurativno smaknuti, pa je knjiga dospjela u Zagreb, gdje se kao vlasnica u nju upisala »Škunca (ili Skunca) Jelka, Zagreb, 28. VI. 1959.« Potom sam se, ako knjiga poput broda u boci, ipak preživi »krupni i sitni otpad« i dospije u ruke kakva knjigoljupca (futuristička vrsta), u nju upisala i ja: »Nives Mikić (udana Opačić), druga polovica 20. st. i početak 21. st.«

Kapitalno djelo hrvatske književnosti, koje se inače češće navodi kao Smrt Smail-age Čengića, u vrijeme kad je njime jedna Marina nadarila jednoga Ivicu iz Varaždina bilo je novo novcato izdanje, što govori i o darovateljičinoj upućenosti i obaviještenosti. Rukopis je bio predan u tiskaru 10. listopada 1949, a štampanje latinicom (jer bilo je otisnuto i ćirilicom) završeno je 15. ožujka 1950. Djelo je izašlo u danas nezamislivih 6000 primjeraka, a kao godina izdanja navodi se 1949, kad je, dakle, djelo i primljeno za tiskanje. Izdavač je bila Jugoslovenska knjiga iz Beograda. Prije teksta samoga epa nalazi se slika s potpisom Ivana Mažuranića, a slijedi predgovor iz pera tada (a i sada) neupitnoga autoriteta za noviju hrvatsku književnost, Antuna Barca.

Antikvarijate, ta sjetna mjesta odbačenih uspomena poredanih na uvijek pomalo (pa i podosta) prašne police, oduvijek sam voljela. Povezivali su me i fizički s meni nepoznatim, polupoznatim, ali i vrlo poznatim ljudima koji su držali u rukama istu knjigu koju, evo, sada u ruci držim ja. Dr. Ivan Esih i dr. Ivo Hergešić (vjenčani kum mojih roditelja), na primjer, samo su neki od njih. Antikvarijati su bili mjesta dojmljivih druženja, a meni, kao studentici, i učenja »za cijeli život«. Držati u ruci i listati neki stari časopis nije se moglo usporediti ni sa kakvim »bubanjem« podataka iz literature. Značilo je to i pod prstima raspoznati vrstu papira, ilustracije u boji odijeljene tankim svilenim papirom, značilo je pročitavati i usputni, neliterarni tekst, npr. reklame ili telefonske brojeve u Zagrebu, koji su između dva svjetska rata imali samo četiri znamenke itd. A imala sam sreću da je jedan od zagrebačkih antikvarijata, upravo onaj Matičin u Ilici na potezu od Frankopanske do Medulićeve ulice (kojega, nažalost, više nema), vodio pravi znalac i zaljubljenik u knjige, antikvar u pravom smislu riječi, Živko Strižić. Kod njega sam slušala dodatni, privatni, seminar i iz hrvatske i iz svjetske književnosti. I ne samo ja. Polaznika je bilo više, a »nastava« individualna. Gospodine Strižiću, još jednom hvala Vam na obilju podataka koje ste mi nesebično podastirali i na vremenu koje ste mi strpljivo posvećivali kad god bih zašla u Vaše knjiško carstvo. Današnjim birokratima zacijelo ne bi išlo u glavu da ste sve to radili premda ništa od toga nije stajalo u opisu Vašega radnog mjesta.