KARAKTEROLOŠKI KOLORIT

KARAKTEROLOŠKI KOLORIT

Kunčevićeva predstava Vučjaka rađena je tako da se prizori i činovi međusobno pretapaju do sama kraja, čime cijela predstava dobiva grozničavi ritam. Varaždinski je Vučjak vrsna ansambl-predstava s odličnim glumačkim tumačenjima

Igrati Krležu ne znači samo sresti se s njim kao autorom nego i sresti se s njim kao kritičarem, koji nam svakim novim uprizorenjem svoje drame govori istinu o našem suvremenom teatru. Ovaj put, kad je riječ o predstavi Vučjaka Ivice Kunčevića, koja je i ovaj put pokazala ključnu važnost Krležina djela za naše kazalište, recimo odmah da ona premašuje sva očekivanja, koja, kad je riječ o klasicima, mogu biti zloslutna. Kunčevićev Vučjak navodi nas srećom da zaboravimo na mjere opreza pri izricanju sudova, počevši od spoznaje da je Krleža u toj drami više nego u ijednoj svojoj drugoj drami spustio dramski sukob na zemlju, pa do toga da je Kunčević realizirao scenski koncept predstave Vučjaka tako cjelovito kako se ne pamti među novijim uprizorenjima te drame.

Ponajprije, Kunčević shvaća Vučjak kao ansambl-predstavu, kao što su to činili predstavnici zagrebačkog redateljskog kartela. To znači da on traži u skupnoj igri ključ za sve situacije u drami jer je i njezin junak do te mjere utopljen u događanje da mora odustati od individualističkog ponašanja. Njegovi postupci više su nalik glavinjanju između opreka nego slijedu osviještenih činova. Redatelj je u tu svrhu ojačao postojeći ansambl nekim izrazitim glumačkim osobnostima iz srednjega naraštaja hrvatskih glumaca. Time je u predstavu unio maksimum karakterološkoga kolorita karakterističnoga za Vučjak, potrebna da bi se raznorodna tematska građa spojila po ekspresionističkoj zakonitosti privlačenja nespojivog.

Kunčević je zatim nastojao Horvatov bjesomučnoskandalozni san na što više načina pretopiti s dramom da bi ga spojio sa završnom vrlo uspjelom karnevalizacijom američkog sna. Kunčevićeva predstava Vučjaka rađena je tako da se prizori i činovi međusobno pretapaju do sama kraja, što je i inače i u drugim predstavama obilježje redateljeva stila. Tako cijela predstava dobiva grozničavi ritam, u prizorima kojima se odgađa katastrofa kao posljedica Horvatova nepromišljenog bijega iz redakcije u seosku idilu.

Iako smo s Kunčevićevim Vučjakom dobili vrsnu ansambl-predstavu, riječ je ništa manje o predstavi s odličnim glumačkim tumačenjima. Tu bismo dali prednost Vengeru Željka Mavrovića, koji glumi intenzitetom koji nikad ne prelazi u parodiju. Ljiljana Bogojević raskošno igra avanturistkinju s kriminalom u genima. Žarko Savić više je nego uvjerljiv Tomerlin. Robert Plemić igra Horvata točno kako ga je Krleža zamislio: kao čovjeka koji se loše snalazi u koži pomalo papirnata junaka. Zvonimir Zoričić jezgrovito oličuje sav jad provincije. Barbara Rocco u ulozi važnog pokretača u predstavi ostvarila je karakternu višestranost Marijane. Bez suvišna ustrajavanja na jurodivosti, Slavko Juraga bio je vjerodostojni Lazar. Stojan Matavulj kao Pantelija pouzdan je kao uvijek. Koreografija i scenski pokret Đurđice Kunej zaslužni su za uspješnu karnevalizaciju kraja predstave. Scenografija Ivice Prlendera sa svojim pokretnim elementima ne samo što je omogućila lakoću i brzinu promjena nego je istaknula tjeskobnu dimenziju cijeloga zbivanja. Na kraju, i ovaj put pokazalo se kako je središnji problem hrvatskoga kazališta danas da se iz podjele rodi ansambl: tijelo koje je u svakom djeliću odgovorno za duh cjeline.

Zvonimir Mrkonjić