Jesenska sonata

Jesenska sonata

Ljubav i čast (Bushi no ichibun), 121 min, Japan, 2006, Blitz

Metodične i spore naracije, sigurne i usmjerene režije, s vrhunskim stilom, rafinirane suzdržanosti i uglađenosti, tradicionalno dostojanstven i kompleksan u jednostavnosti, impresivne sonatne, jesenske atmosferičnosti, elegantan i pravocrtan, prava zenovska melodrama, film tihe meditativne ljepote Ljubav i čast manje se povodi spektakularnim deskripcijama baratanja mačem (kao primjerice poznatiji slijepi samuraj Zatoichi) i više biva karakterna studija koja klasično i posvećeno priča priču. I ovaj završni dio samurajske trilogije Yojija Yamade (prvi – Sumrak samuraja, još je moj osobni favorit), također dijeli poznate motive viđene u prethodnim dijelovima; isto tako ostaje uradak vitalna i bistroumna starca bez gerijatrijskih staromodnih elemenata, ukočenosti i teatralnosti. Nadomak remek-djelu.

Dječji klasik

Mačke iz visokog društva (The AristoCats), 78 min, SAD, 1970, Continental

Dugometražni animirani film, nastao nakon smrti Walta Disneya, a pod kreativnim vodstvom Wolfganga Reithermana, Mačke iz visokog društva, iako solidan uradak, nikako ne predstavljaju vrhunac diznijevskoga stvaralaštva. Ponešto banalan, s previše slapsticka, ali simpatične karakterizacije koja nastoji izbjeći nepotrebnu sladunjavost, film predstavlja dobro odabrani glasovni casting – poglavito Evu Gabor kao mačku Groficu te sporedne Pata Buttrama i Georgea Lindseya kao dva psa-lutalice. Po nekim motivima nalik Disneyjevu klasiku Dama i skitnica, Mačke iz visokog društva svakako su naslov prikladan za djecu, nešto manje za njihove roditelje.

Grube vinjete

Tvrd Orah (Knallhart), 98 min, Njemačka, 2006, Discovery

Nagrađivana drama Tvrd Orah Detleva Bucka izravan je, grub naslov koji in-your-face stilom snimanja potkrepljuje osjećaj socrealistične turobnosti prljavih urbanih lokacija – atmosferičnih vinjeta života u manje elitnim velegradskim četvrtima; nemirnom i naglom kamerom, ispranim i prigušenim bojama izazivajući uvjerljivu napetost u gledatelja. Inteligentan dijalog, solidno glumljen i balansiran, Tvrd Orah ipak u nekim scenarističkim slabostima svoju uličnu dramu ne pomiče mnogo dalje od generičkog materijala o tinejdžerskom nasilju i kriminalu.

Luckasta farsa

12 stolica (The Twelve Chairs), 94 min, SAD, 1970, Continental

Adaptacija istoimene evergrin-satire iz 1928. dvojca Iljfa i Petrova, 12 stolica u rukama Mela Brooksa (potpisnika režije, scenarija, nosioca jedne od sporednih uloga, te skladatelja i tekstopisca uvodne pjesme) snažni je udar na društvenu zbilju, pohlepu i malograđanštinu, prezentiranu u obliku onodobne lakome aristokracije i svećenstva. Dopadljiv naslov, nikako klasik u rangu nekih drugih Brooksovih ostvarenja, dokona razvučena ritma, mekanija i manje grozničava humora, no što bi se to od Brooksa očekivalo, luckaste i farsične 12 stolica u naslovnoj ulozi imaju Rona Moodyja i već je to nešto što se ne previđa tako lako.

Poseban kuriozitet jest činjenica da Rusiju glume dalmatinska obala i zaleđe, što (kroz ponešto statičnu kameru Đorđa Nikolića) pridonosi neponovljivoj slikovitosti cjeline.

Katarina Marić