INKARNACIJE IRONIČNOG FATALIZMA

INKARNACIJE IRONIČNOG FATALIZMA

Nema zemlje za starce velik je i vrlo kontemplativan komad u svojim razornim tišinama, čiji neuroni odašilju verbalne i vizualne signale filma, literature i pop-kulture na kojima su Coenovi odrastali, poput neke taksidermijske prodavaonice na čijim su policama poredani svi mogući preparirani žanrovi i stilovi

Možda najjači američki trolist u recentnoj povijesti Cannesa, onaj lanjski, koji su sačinjavali Fincher, Tarantino i braća Coen, tako je kvintesencijalno američki u svom razornom senzibilitetu da mu ne možemo pripisati epitet univerzalnog. Nijedan od tri njihova filma ne bi se mogao dogoditi nigdje drugdje nego u Americi i povezuje ih mnoštvo dodirnih točaka. Poput Zodiaca i Otpornog na smrt, tako i film braće Coen igra na referencijalnu nasilnost. Sva tri filma uvode lik ultranasilnog psihopata. Svi oni prizivaju duhove sedamdesetih i osamdesetih, bilo izravno ili retroatmosferom, s time da za veličanstvena Cormacka McCarthyja, autora istoimenoga romana koji je očarao braću Coen, osamdesete označavaju desetljeće u kojem je stari Zapad ušao u novu eru s novim trgovcima drogom. I, naposljetku, svi ti filmovi dokazuju da još postoji zemlja koja ne zaboravlja svoje junake. Ipak, jedini od ta tri filma koji se u novinarskim krugovima očekivao sa zebnjom bio je upravo najnoviji film Joela i Ethana Coena, jer se njegova kanska premijera prometnula u neku vrstu biti ili ne biti, nešto poput konačnoga testa od kojeg ovisi budućnost njihove autorske karijere. Reakcije su bile očekivane, jer od Velikog Lebowskog nisu snimili film za pamćenje. I dogodio im se mirakul. Jer, Nema zemlje za starce nije samo njihov veliki povratak u formu, nego je riječ o filmu čija bi mizanscena i linearna naracija trebale postati predmetom rasprave naraštaja budućih studenata filmskih akademija i možemo ga staviti uz bok s najvećim komadima o pohlepi poput Hustonova Blaga Sierra Madre i Kubrickove Uzaludne pljačke, kako su priznali Kubrickovi najpredaniji obožavatelji. Zvuči predimenzionirano, ali je prokleto istinito.

Dakle, Blood Simple i Fargo. To je slavna prošlost kojoj se Nema zemlje za starce vraća u velikom stilu. Velik je to i vrlo kontemplativan komad u svojim razornim tišinama, čiji neuroni odašilju verbalne i vizualne signale filma, literature i pop-kulture na kojima su Coenovi odrastali, poput neke taksidermijske prodavaonice na čijim su policama poredani svi mogući preparirani žanrovi i stilovi. No, bez obzira na njihove arhetipove i autoreferencijalne trikove, to više nije onaj isti Teksas iz Blood Simplea. Njegovi protagonisti više nisu čudaci, koliko god njihove groteskne inkarnacije ironičnog fatalizma bile crvenohumorne poput krvi kojom su poprskani. Oni su sada pretvoreni u stoičke i osamljene figure položene u pustinjske krajolike koji postaju njihov prirodni habitat (za Coenove je ovaj film ono što je za Van Santa bio Gerry). Coenove, kao ni autora lnjiževnoga predloška, ne zanima tko će se dokopati lovine, nego su usredotočeni na primordijalne sile koje ih tjeraju u ludilo, utjelovljene u liku psihopata Javiera Bardema (frizura godine!), koji obožava igrati pismo i glava, portretirana kao neka vrsta pisma u odnosu na glavu neuhvatljivoga Fincherova Zodijaka.

Njegov Chigurh pravi je stripovski junak u vječnoj igri mačke i miša u kojoj on preuzima ulogu strašila, dok je ostarjeli šerif Bell moralni kompas filma. Uhvati me ako možeš, i to je to. A direktor fotografije, čudesni Roger Deakins, ponaša se poput snajperista koji stoički čeka da filmski junaci uđu u kadar ili ih slijedi u tišini dok broje vlastite korake (njihov boravak u razdvojenim sobama u odsjajima jezive svjetlosti koja prodire ispod vrata možda je najstrašniji motelski prizor snimljen u povijesti filma još otkako je Marion Crane otišla na posljednje tuširanje). Ovdje i lovac i njegova lovina postaju zaštićene vrste. Istodobno, riječ je o možda najemotivnijem i psihološki najsloženijem filmu braće Coen, što postaje najočitije u napetoj sekvenci u kojoj Mossova žena odbija Chigurhovu igru novčićem. Jer, kad se lovac Moss obraća lovini, onaj Hold still! u isti mah se odnosi i na nas.

Dragan Rubeša