I veliki i mali

I veliki i mali

Za Hilary Hahn kao veliko američko guslačko čudo zagrebački Lisinski nije bio dovoljno velik. Gromoglasni bravo, bravissima po isteku zadnje note na orkestralni tutti iz Koncerta za violinu u D-duru P. I. Čajkovskoga ponovljen je dokaz čiste gladi hrvatske publike za rasnim sviranjem

I najprodorniji i najizdržljiviji u gužvi će zgužvano zavapiti: zraka, dajte mi zraka! A baš se tako nekako i ne samo u posljednje vrijeme vjerojatno osjećaju i veliki i mali glazbeni sadržaji s obzora zagrebačke koncertne zgužvancije, u čijoj će sada već i nekontroliranoj terminskoj križaljci, a po naravi kakva nepisana i okrutnoga pravila, najprije potonuti tek prividno manje atraktivni prijedlozi s raznovrsna umjetničkoga stola. Iako najstariji među svim hrvatskim komornim sastavima i s jamstvom imena i dugovječna međunarodnoga ugleda, i mali Zagrebački kvartet gudi po rubu tjeskobno mala odziva slušatelja, što će u sudaru s primjerice sveplanetarno velikim zovom američke violinistice Hilary Hahn, teško sustići pljesak i slavu stadionske masovnosti. S pravom će mnogi uzvratiti: gudačkome sudružništvu i nije mjesto pod reflektorima gladijatorskih borbi s uresom trenutka uzdaha za pobjednički znoj! U slici i prilici tek šezdesetak dobronamjernih duša u dvorani od tri stotine i osamdeset mjesta (!), drugi će, pak, s jednakim pravom pronaći motiv nepravde u raspodjeli (i) materijalnih dobara za jednako kvalitetnu umjetnost, čiji najoblik u svekolikoj glazbenoj reprodukciji i dalje ostaje neprepoznat i nedovoljno afirmiran i nagrađen, ponajprije u krugovima s možda i ekskluzivnim kulturnim potrebama.

I kako onda svirati pred otužno polupraznim odjeljkom za publiku u dvorani pojačane akustičke vrijednosti? Upravo onako kako su to i za redoviti raspored Arti Musices (HGZ, 29. siječnja) učinili violinisti Goran Končar i Davor Philips, violist Hrvoje Philips te violončelist Martin Jordan: čvrsto i hrabro, s naglaskom na posebno uspjelo donesenu 7. gudačkome kvartetu u fis-molu Dmitrija Šostakoviča. Okruživši se, naime, zanimljivim trolistom stilski udaljenih opusa od Mozarta do zaključnoga Čajkovskoga, članovi Zagrebačkoga kvarteta i u neugodnim su uvjetima nelagodno razrijeđene slike s praznim stolcima uglavnom složno dosegnuli sklad fine komorne čipke. Stanovita odstupanja od toga ideala – a ona se odnose na jedinstvo sola u udruzi četverostrukih, jednakopravnih linija – mjestimično su zamutila pogled na opsežan Adagio iz Mozartova kvarteta Hoffmeister, za čije repeticije s drukčijim agogičkim bojama i detaljima Zagrebački kvartet nije uvijek pronašao optimalna rješenja. Pridjevak intonacijske kolebljivosti dodatno je narušio mocartovski komorni pleter s karakterističnim završecima koji to nikako i nikada ne žele biti, a koji će homofonu strukturu posljednjega Allegretta spretno uresiti i žurnom polifonijom s velemajstorskim kompozicijskim potpisom. Zato je u Šostakovičevu pulsu uvodna pizzicata i kakve starinske tužbalice za središnju mantru s oznakom Lenta, zvuk zagrebačkoga gudačkoga četverca dobio na punini energično provedena suglasja, da bi s arhaičnim violskim pedalnim tonom kao poveznicom ulančana trostavačja, u finalnome pokretu (i) nemirnih sinkopa svjesno odabrao put dinamičkoga odumiranja prema svjetlu i možebitna novoga (i velikoga i maloga) kvartetsko-komornoga rađanja.

A za Hilary Hahn kao veliko američko guslačko čudo od tek dvadeset i osam ljeta, ni zagrebački Lisinski nije bio dovoljno velik pa da se, među ostalim, ne dogodi i slučaj poduplanih ulaznica za inače pretplatnički ciklus Svijet glazbe KDZ (31. siječnja). Gromoglasni bravo, bravissima po isteku zadnje note na orkestralni tutti iz Koncerta za violinu u D-duru P. I. Čajkovskoga ponovljen je, pak, dokaz čiste gladi hrvatske publike za rasnim sviranjem, iako je u violinskome svijetu i naš domaći svijet unatrag nekoliko sezona baš lijepo mogao uživati u jednakim, interpretacijski čak i dojmljivijim ostvarajima u potezu od Uta Ughija i Gruenholtza do Joshue Bella i Latice Honda Rosenberg! Dojmljiva izdržljivost i apsolutna posvećenost samo i jedino koncertantnoj (solističkoj i manje komornoj) djelatnosti pojačan su, čini se, znak za tržišno postojano podgrijavan treptaj zvjezdanoga puta što prati zagonetni lik predrenesansno krhke Hilary Hahn, u čijemu muziciranju, pak, nema velike zagonetke. Svirajući, naime, onako kako se to od top-imena i očekuje – tehnički besprijekorno i s dobrom dozom autoriteta što ne podnosi prigovor – džepna južnjačka trubadurica snažne volje i zaštićene, Ysayeve pedagoške marke, istodobno će tek po vanjštini dodirnuti oblik skladbina sadržaja.

Gotovo iz dana u dan i sve tamo (samo za sada!) do kraja svibnja nastupajući i planirajući biti na svim kontinentima i s različitim programima, ansamblima i dirigentima – a upravo je zagrebački koncert zaključio njezinu europsku suradnju sa Škotskim kraljevskim nacionalnim orkestrom i francuskim dirigentom Stephaneom Deneveom – Hilary Hahn bez vidljiva umora troši kamate svoje akademski nedodirljive karijerne građevine. Ipak, u glavnici kao jezgri umjetničke (nad)gradnje, val izražajnosti rjeđa je pojava, a osjetno sporija tempa teme uvodnoga Allegra jednakom će točnošću što emotivno ne vibrira sustići i sjetnu, daleku Canzonettu. Legitimno pravo na (objektivistički) izbor o kojemu se (subjektivistički) priča, Hilary Hahn u djelo je energično provela i u Finalu Koncerta s pseudonarodnim štihom, dok će s neobičnom obradom Schubertove pjesme Vilenjak u dodatku još jednom potvrditi hitrost znanja i upravo sportske discipline i vještine. Pratnja dirigenta Denevea nedefinirano je pritom slijedila intonaciju i stil solističke dionice, prepuštajući orkestru ulogu divovskoga partnera, pokazalo se od suhoga zlata. A Škotski kraljevski nacionalni orkestar doista je sjajan ansambl velikih mogućnosti i izražajnosti, čiji zvuk po svim parametrima zvoni plemenitom bojom i ujednačenošću. Jer, čak i kad pred sobom imaju nejasnu dirigentsku viziju bez okusa i mirisa (a koreografska kretnja Stephanea Denevea ne odaje misao uz koju se rado i lakotaktno pleše), total slike se i u Debussyjevu Faunu, ali i u Straussovu Don Juanu, uzbudljivo valja po podzemlju mitološkopastirskih i kvarljivoljudskih, nazovimoralnih dilema. Završni blijesak s Debussyjevim simfonijskim skicama za trojedno More, poput nebeskoga je bića sve do kraljevskih odaja raskrilio ton škotskih glazbenika, u čijem dobro orkestriranu timu stanuje ponajbolja tradicija europskoga orkestralnog muziciranja.