Eržina strast

Eržina strast

Belle epoque Arsena Dedića soundtrack je duge povijesti. Počeo je nastajati još 1990, ali su znani događaji prekinuli suradnju s redateljem Nikolom Stojanovićem, čiji je film o zbivanjima u Sarajevu uoči Prvoga svjetskog rata nagoviještao i rat kojega se svi još sjećamo. No, unatoč ratu, prijateljske su veze ostale, a umjetnička suradnja Dedić–Stojanović nastavila se prošle, 2007. godine. Ako se zanemari uvodni ljubavni motiv koji otvara album, prvih osam brojeva skladano je u stilu filmskog podnaslova (Posljednji valcer u Sarajevu): kabaretski, uglavnom uz pratnju blago raštimana glasovira, te s brojnim aluzijama na poznate melodije (Offenbachov Can-Can, mađarske pjesme i srpski folklor). Sam se Dedić najbolje izrazio u programskoj knjižici CD-a rekavši da reciklira »iz popularnog muzičkog otpada (ili tekovine)«.

Ipak, poznato se u glazbi rastače, pretvarajući se u svojevrstan komentar ondašnjih (a možda i današnjih) događaja. Brojevi odišu cinizmom, a onda i pesimizmom. Zato bi se soundtrack, općenito gledajući, mogao podijeliti na dva uvjetna dijela – na prvi dio, kabaretski, i bezbrižan, sa snagom kritike-šale (brojevi Nijemi film I, Mađarski ples te pjevani brojevi Cancan, Anarhisti, Srbohrvat…), i na drugi dio, koji je ozbiljniji, tužniji, prepušteniji događajima koji će odnijeti živote, prijatelje (i umjetničke suradnje). Otuda bolna nota, otuda gorki cinizam, koji se osjeća već u broju Požar, a zatim gotovo nadvladava partituru (Zla slutnja, Erži umire), ističući čudan kontrast sa uvijek vrckavim, ali sada uglavnom orkestralnim melodijama maestra Dedića (Allegretto koji slijedi nakon mračnog Erži umire kontrastom prethodnom broju izaziva mali šok). Jasno, Arsen Dedić vjeran je svom lirskom tonu, koji izlazi iz svih brojeva, na velika i na mala vrata (početak broja Beč, groblje podsjeća na glazbeni jezik Glembajevih). Također, tu je i ideja povezivanja partiture, pa se na kraju ponavlja tematska građa s početka, čime se zaokružuje cjelina, ali s namjerno ostavljenim upitnikom. Tko zna što će donijeti budućnost?...

Irena Paulus