Egzistencijalni count down

Egzistencijalni count down

Simo Mraović, Nula nula, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2007.

Kao i u nekih drugih pjesnika kvorumovskog naraštaja, poezija Sime Mraovića (1966) oblikovala se između poezije kao potrage za prevratnom novošću pisanja i neodoljive potrebe za obraćanjem drugom. Prva zbirka, Sezona otrova (1986), pokazuje Mraovića još kao sljedbenika semantičkog konkretizma, neopterećena komunikativnom zadaćom, koji konvencije smislenog izraza zamjenjuje označiteljski atraktivnim, nadrealno stiliziranim verbalnim situacijama i hipermetaforizmima. U zbirci Rimljanima nedostaje milost (1990) teži jednostavnijoj sintaksi uz naglašenu potrebu za metaforizacijom sastavnica poetskog iskaza. Čas u otvorenom prijeporu sa stvarnosnim, čas intermedijalno ustitrala, njegova se poezija ispisuje fabulativnim digresijama u potrazi za sugovornikom. Pritom se Mraović koristi montažom smisleno nesuglasnih fragmenata i mijenja očišta svoga nomadskog govornog subjekta izmjenjujući izvještajni stil i persiflažu. Knjiga Na zemlji je sjena (1994) homogenijega je pjesničkog iskaza, naglašeno jednostavne, razgovorne sintakse. I kad govori u drugom licu jednine i kad govori u prvom licu pjesnik se zapravo obraća sebi u centriranim stihovima neo-ekspresionističkog nadahnuća. U knjizi Između usana (1997) uvodi novost, označavanje kraja svakoga stiha točkom, što znači da daje tvrdi rub svakoj slici i iskazu. Mraović vješto i umjesno spreže razne razine i različite govorne subjekte: infantilni i naivni govor smjenjuje se s pornošatrovačkim i slično – sve su to figure jedinstvenoga diskursa, koje bljeskovito promiču epidermom jezika. U klaunskoj pretvorljivosti Mraovićev je govor sama suprotnost svakom mimetičkom intimizmu, u kojemu se gdjekad prepoznaje osnovni ton hrvatske poezije. Zbirka Laku noć Garbo (2001) ide korak dalje u skidanju pjesnikovih maski čime on želi doprijeti do lica svoje autentičnosti. Progoni ga misao o vlastitom pjesničkom neuspjehu. Reklo bi se da ga muči ono što je još preostalo reći, intima, da, spontanim porivom mržnje prema njoj, ne vidi časa osloboditi je se ispisujući je. Roman Konstantin Bogobojazni (2002) i zbirka pjesama Gmünd (2004), kao svojevrstan dnevnički zapis o boravku u inozemstvu, upotpunjuju Mraovićev opus unutar znanih sastavnica njegova pjesničkog dis-kursa.

Zbirka Nula nula strukturirana je unatražnim redoslijedom od 49 pjesama-fragmenata, dakle od 49 do 00 kao svojevrstan egzistencijalni count down u padu iz nečega u ništa. U zaključnoj pjesmi (00), koja se sastoji od samih niječnih iskaza, pjesnik se iskazuje odsutnošću ljubljene osobe – Ne mogu bez tebe. – kao osnovnim određenjem svoga stanja. Mraović i ovdje gradi pjesmu od jednostavnih iskaza obrubljenih točkom, koji pretežno započinju s nisam, bez obzira hoće li se iskazana misao završiti ili ne. A posljednji stih svake od šest stihova hamletovsko je: Nisam a jesam. Tim iskazom obesnažuje se ili se uzalud pokušava pobiti negacija koja ipak to ostaje. Ponavljanje konstrukcije daje pjesmi izraziti patetični prizvuk i jeku nijeme glazbe, koja je jedini pjesnikov sugovornik.

Ali sve tjelesne muke kojima je pjesnik podvrgnut kao kakav Job, od bolesti i medicinskih pretraga do nesporazuma s bližnjima, kaže se u 49. pjesmi kojom zbirka počinje, ništa su prema odsutnosti voljenoga bića. U Mraovićevu ljubavnom govoru nema plačljivosti bez obzira na gubitništvo i to što se bol uvećava neprestanom odgodom zaključka iz posljednje pjesme (00). Odbacujući strategije modernističkoga pjesničkog pisma, Mraović se vraća jednostavnoj i naoko nespretnoj pučkoj versifikaciji pjesmica kojima se Rimbaud opraštao od svijeta. U njima jednostavne rime slikaju tvrdo obrubljene prizore popartističke jednostavnosti i nehotična apsurda:

Ako si ikad ševio žene dvije.

Priznaj od srca što se tu krije.

Nemoj u zabludi veloj mrijeti.

One su tebe poševile u klijeti.(04)

Sažimljući pjesnikov život, Mraovićeva poezija sažetak je mnogih drugih života ispričanih svjetonazorom crne kronike, koja ih kao u kaleidoskopu umnaža i anonimizira. Bez obzira zaziva li ravnodušnoga Boga ili ravnodušnijega bližnjeg, pjesnik svejedno uvijek iznova pokreće sizifovski kamen riječi. Reklo bi se da mu poezija pokušava izmisliti bolje živote da bi, ne uspjevši u tome, dovela do zaključka kako nema boljeg ni goreg dok je, u najbolju ruku, novi život na kredu. Mraović se u zbirci Nula nula katkada posluži poukom forme, osobito u pjesmama gdje strofe započinju istim stihom ili varijacijama istog, s učinkom koji je gdjekad mraovićevski tragikomičan i sjetno romantičan:

Jedva još pamtim tvoju dušu.

Znam da je pripadala meni.

I preplavila me u jednom dahu.

Ali ne sjećam se više kad.