Bolesti osjećaja

Bolesti osjećaja

Dok je Antonioni još bio u navlastitu sebeotkrivanju kao autora, snimio je i neke od filmova koji i danas stoje kao raritetne naznake velikog redatelja. Kratki ciklus Filmskih programa tako nam je – osim znakovite tetralogije – ponudio i dva majstorova ostvarenja upravo iz te faze: Poražene i Krik

Prošle godine napustio nas je Michelangelo Antonioni. Svakomu tko je film ikada doživio kao kulturni, no prije svega kao umjetnički artefakt ne treba posebice objašnjavati što je taj čovjek značio za kinematografiju. Jer, ako je netko doista bio filmski modernist, prije svih to su bili dvojica lani preminulih – Bergman i Antonioni. I dok je Bergman protestantskim habitusom označio sjevernu polutku modernizma, njegov je talijanski modernistički sudrug južnjačkom strašću govorio o obestrašćenosti suvremenosti.

Antonionija se ponajčešće kao takva prepoznaje njegovom egzistencijalističkom tetralogijom Avantura, Noć, Pomrčina i Crvena pustinja. Neki će se odmah prisjetiti dvaju njegovih kultnih britanskih ostvarenja. Još ne tako davno, mlađe populacije odlazile su gledati Blow Up i Zabriskie Point zbog pojavljivanja i glazbe Yardbirdsa i Pink Floyda. Profesija reporter, Misterija dvorca Oberwald i Identifikacija jedne žene, pak, stoje kao reminiscencije na visoko sofisticiranu poetiku već pomalo prezrela autora.

Ipak, dok je Antonioni još bio u navlastitu sebeotkrivanju kao autora, snimio je i neke od filmova koji i danas stoje kao raritetne naznake velikog redatelja. Kratki ciklus Filmskih programa tako nam je – osim znakovite tetralogije – ponudio i dva majstorova ostvarenja upravo iz te faze. Poraženi (I vinti, 1953) omnibus je o sagorjeloj generaciji. Film je sastavljen od tri priče smještene u Francusku, Italiju i Englesku. Poslijeratna zlatna mladež ulazi u društvo spektakla. Za mnogog mladoga čovjeka iz dobrostojećih obitelji jedina je želja dospjeti na stranice senzacionalističkog tiska. Kako? U želji za transgresijom svojih buržoaskih porodica utječu se radikalnom činu – ubojstvu! Ni sami ne sluteći posljedice svojeg krajnjeg čina, protagonisti triju pripovijesti završavaju pred zidom zakona kao najveće prepreke samoostvarenju kroz zločin. Antonioni likove oblikuje bez empatije, gotovo kirurški i aseptički. Već u tom žurnalistički udaljenu pristupu naslućuje se kasnija autorova poetika bolesti osjećaja. Iako subjektivacija likova nije uspjela, Antonioni se tim filmom približio svom prepoznatljivom redateljskom identitetu.

Ipak, mnogo važniji film za osvješćivanje autorskog habitusa bio je Krik (Il Grido, 1957). Po žanrovskom usmjerenju, taj je film melodrama ceste. Istodobno, to je i osebujna psihonaliza tajni jedne duše (G. W. Pabst). Naočiti Aldo (Steve Cochran) mehaničar je koji u provincijskom gradiću padske nizine ima sve: dobar posao, ugled zajednice i… sretnu obitelj. I tada, gotovo poput munje na horizontu, sve to se odjednom lomi. Njegova voljena Irma (fatalna Alida Valli) odbija Alda nakon sedam godina zajedničkog života radi mlađeg muškarca. Taj udar s početka filma bit će emotivni otponac cijele dramaturgije. Antonioni vodi Alda na put samospoznaje. On, vodeći sa sobom malenu kćer Rosinu, bježi od izdane ljubavi. No, ne može pobjeći od sebe sama.

Putujući padskom nizinom, Aldo shvaća da ne može više pronaći izgubljeni smisao svoje egzistencije. Isprva sa sobom vodi djevojčicu kao zalog sretnijih vremena i dokaz negdašnje ljubavi s Irmom. Poslije, sam luta od žene do žene da bi shvatio da za njega postoji tek jedno žensko biće – Irma. Strukturno, Antonionijev Krik umnogome podsjeća na sižeje dvaju filmova njegovih velikih talijanskih prethodnika. Motivom oca i djeteta na De Sikine Kradljivce bicikla, a onim čovjeka na cestovnoj postaji na Viscontijevu Opsesiju.

Ipak, ono što Antonioni unosi u pripovijest redukcija je emotivne komunikacije. Njegov je Aldo opsesivno i fatalno predodređen Irmom. I doista, Alida Valli utjelovljuje femme fatale koja habitusom primordijalno ženskog ostaje nikad više dostupnim (mračnim) predmetom Aldove žudnje. Antonioni je u Kriku savršeno precizan psihoanalitičar. Kako bi u jednom drugom kontekstu rekao Slavoj Žižek, taj nas film poučava o tome kako da žudimo. Iz sfera podsvjesnoga redatelj radikalizira žudnju koja ne može biti realizirana. Uči nas jedinoj zbiljskoj emociji, a ta je – i u Žižeka i u Antonionija – tjeskoba.

Tjeskobu je veliki talijanski autor i vizualno savršeno uobličio. Snimljen u nepreglednoj dolini rijeke Pad, krajolik umnogome evocira stanja junakove duše. Nizina i pustoš. Izmaglica i sivilo. Tjeskoba duše i tjeskoba krajolika. Široki totali nagovješćuju radikalizaciju istoga postupka u Avanturi. Gledajući s povijesne distance, Krik je možda i najvažniji film Antonionijeva opusa. Prototipski, egzistencijalni krik svih njegovih izgubljenih protagonista.

Marijan Krivak