A ubojica je…

A ubojica je…

U poštivanju strogih pravila žanra, u građenju atmosfere engleske provincije, u konvenciji salona gdje se zbiva i raspleće ubojstvo, kao i u psihoprofilima osmero dramskih lica – redatelj Dražen Ferenčina pronalazi pravi okvir Mišolovke

»Kako je na kraju drame publika zamoljena da ne oda ime ubojice kako bi i sama sačuvala kazališnu tajnu«, Agatha Christie odlučila se potpisati ugovor za objavljivanje kratke priče, ali tek kad se završi njezino igranje na West Endu. Nesretni se izdavač prevario u jednome: nitko, baš nitko nije mogao ni sanjati da će drama praizvedena potkraj 1952. i danas, 55 godina poslije, biti na repertoaru kazališta, odigravši neprekidan niz od 23.000 izvedbi u trenutku virovitičke premijere. Ova lokalizacija Mišolovke Agathe Christie, koju u programskoj knjižici istoimene predstave virovitičkoga kazališta navodi Jasen Boko, vjerojatno najjezgrovitije sažima i motivaciju redatelja Dražena Ferenčine da upravo tim komadom 1. veljače otvori 4. Virkas, kazališni festival koji uvijek započinje premijerom domaćina. Mišolovku, taj izvrsno skrojeni scenski krimić, Agata Christie darovala je kraljici Mary za osamdeseti rođendan, i to u obliku radijske drame pod naslovom Tri slijepa miša.

U poštivanju strogih pravila žanra, u građenju atmosfere engleske provincije, u konvenciji salona gdje se zbiva i raspleće ubojstvo, kao i u psihoprofilima osmero dramskih lica – redatelj Dražen Ferenčina pronalazi pravi okvir za dvočinku Mišolovka. Uigrani virovitički glumački ansambl ovaj je put pokazao kako visoki stupanj scenske uvjerljivosti postiže i na upravo besprijekornoj preciznosti igre, koju apriorno zahtijeva svaki literarni žanr. Dakako, virovitičku je Mišolovku moguće analizirati i putem pravila žanra koja je uspostavio Stanko Lasić, i time prilično potaknuo teoretičare književnosti da krimić uglavnom prestanu razmatrati unutar okvira niže umjetnosti; potom, Mišlovku je moguće analizirati i u svjetlu planetarnoga fenomena ljubitelja krimića, po kojima ovaj komad Agathe Christie nipošto ne zastarijeva, čime potvrđuje klasični status. Ipak, precizno tkanje predstave može se usporediti i s doslovnim tkanjem tkanine imena tvid. I to upravo onako kako se opisuje tvid, uvijek nanovo otkrivana, a uz to moderna britanska klasika: karakteristični sitni i nenametljivi uzorak koji tvori gluma Helene Minić u ulozi smjerne Mollie Ralston, Draška Zidara – njezina muža Gilesa Ralstona, Gorana Košija u ulozi neurotičnoga Christophera Wrena, Blanke Bart kao gospođe Boyle, pronicave i zlobne usidjelice, Antuna Vrbenskog kao majora Metcalfa, Snježane Lančić–Prpić u ulozi testosteronske gospođice Casewell, Mije Pavelka uživljena u tajanstvenoga Paravicinija i napokon narednika Trottera, autoriteta koji je Igor Golub kreirao unutar klasičnoga obrasca istražiteljske nadmoći u priči o ubojstvu u snijegom zametenu pansionu dovoljno daleko od Londona. To karakteristično glumačko tkanje, vrijedno ponajprije u svojoj mišljenoj neupadljivosti, koje samim time daje jamstvo da vam nikada neće dosaditi, kao ni tvid, koji se izdaleka doima jednobojno, a tek izbliza može se vidjeti da je riječ o tkanju niti od najmanje dvije boje. Kompozicija Mišolovke, zahvaljujući autorskome timu, redatelju Ferenčini, scenografu Miljenku Sekuliću, koji je smisao dao i najsitnijem rekvizitu na pozornici, kostimografkinji Mariti Ćopo, koja se držala svih propozicija što ih zahtijeva ovaj komad Agathe Christie, ali i dopunila posao duhovitom imaginacijom, te dramaturški točna glazba Igora Karlića – također ima tu neobičnu podudarnost s tkanjem tvida – naizgled linearna, ova kazališna priča detekcije zapravo je kružnoga tkanja, i to baš zato što krši jednu od deset zapovijedi krimića, ali, dakako, o tome ne smijemo ništa reći.

Dubravka Lampalov