Zvučna knjiga

Zvučna knjiga

Pročitao sam nedavno zanimljivu izjavu popularnoga pisca horora Stephena Kinga. Kaže on kako mu je omiljena zabava da na dugim putovanjima automobilom – dok vozi kroz beskrajna američka prostranstva – sluša romane snimljene na kakvu dobrom nosaču zvuka. Taj me naoko banalni podatak bacio u misli.

Jer, znao sam ja i prije da postoje te zvučne knjige, znao sam već i po tome što one više nisu rijetkost ni u nas. Ali, način na koji se te knjige konzumiraju zamišljao sam sasvim drukčije. Nije mi išlo u glavu da se one mogu slušati u automobilu, kao kad naš vozač nafrlji mjuzu i još otvori prozore. Činilo mi se nekako da čovjek dok sluša snimljenu knjigu ne može uopće raditi ništa drugo.

Možda to dolazi odatle što su se te knjige najprije pravile za slijepe i slabovidne ljude: tako sam i ja još davno došao u kontakt s njima, jer su naši glumci snimili i neke moje stvari. A kad sam pokušavao zamisliti kako se moj tekst prima, vidio sam uvijek istu sliku: čovjek sjedi zavaljen u naslonjač (ili čak i izvaljen na otoman), kraj njega je kasetofon ili plejer, a iz sprave dopire glas glumca koji čita moju prozu. Slušatelj, dakako, ne radi ništa drugo nego samo sluša. I, to mi se činilo potpunom zamjenom za obično čitanje, jer ni onaj tko čita ne može za to vrijeme raditi ništa drugo.

A tako je, barem u principu, i sa svim drugim vrstama glasnoga čitanja. Ako izuzmemo onaj slučaj kad muž ženi gnjevno čita iz novina o najnovijem poskupljenju komunalija, a ona pritom sjecka mrkvu za cušpajz, situacija je zapravo uvijek ista: onaj tko glasno čita posve je zauzet čitanjem, a onaj tko sluša posve je zauzet slušanjem. Tako je to i na književnim tribinama, promocijama knjiga i u svim drugim sličnim prigodama.

A što je najvažnije, tako je bilo i prilikom našega prvog susreta s glasnim čitanjem. Taj se susret zbio još davno, u djetinjstvu, kad su nam čitali priče za laku noć. Već smo tada naučili da se posve predamo glasu koji čita, da se pouzdamo u njegovo vodstvo, te da bez ostatka povjerujemo u ono što nam taj glas govori. A to znači da uđemo u neki drugi svijet i da zaboravimo ovaj koji je oko nas. Tako smo padali u san i tako je za nas lektira zauvijek ostala neka vrsta padanja u san, prepuštanja nečemu dalekom, a lijepom.

Zbog toga prepuštanja glasno čitanje je silno važan čin, a onaj tko čita ima veliku odgovornost. Jer, u tom procesu zapravo sudjeluju tri osobe: onaj tko sluša, onaj tko čita, i onaj tko je sve to napisao. A pritom, da bi takvo čitanje bilo uspješno, onaj treći, neprisutni – to jest pisac – mora se potisnuti, čak i poništiti. Potrebno je, naime, stvoriti dojam da čitač zapravo na licu mjesta stvara tekst, kao da ga je on i izmislio. Uostalom, glasno čitanje i nije drugo nego zamjena za nekadašnje usmeno pripovijedanje. A uvijek postoji opasnost da se osoba pisca i osoba čitača ne stope potpuno i da se osjeti razlika među njima; tada glasno čitanje nije uspješno. A glumci to znaju, i zato osobito bruse svoju vještinu glasnoga čitanja, i prva im je briga uvjeriti slušatelja da su riječi koje izgovaraju njihove vlastite riječi. Razvijaju oni to umijeće do te mjere da se doista pretvaraju u autore, pa se redovito događa da čitaju autorov tekst bolje od autora sama. Kad Joško Ševo ili Marija Kohn snime moj roman, onda oni postaju njegovi pravi autori.

Ali, glumci se ne identificiraju samo s piscem, identificiraju se i s čitateljem. Jer, njihovo umijeće ima još jedan stupanj, viši od ovoga netom opisanog, i taj se može smatrati savršenstvom. To je ona situacija kad slušač više ne zapaža ni ritam čitačeve rečenice, ni ritam njegova disanja, ni nijanse u glasu, ni naglaske što ih on stavlja na pojedine riječi u tekstu, ni preveliku brzinu ili preveliku sporost. Slušatelju se tada čini da mu to ne čita netko drugi, nego da čita on sâm. Glumčevo i njegovo čitanje posve se podudaraju i njih dvojica postaju jedno. Ni teksta ni pisca tu više nema, ali to je dobro.

Eto, zato mi se oduvijek činilo da onaj tko sluša snimljenu prozu ne smije za to vrijeme raditi ništa drugo. I, nije mi nikad ni padala na um neka druga mogućnost: kad bih slušao neki književni tekst na Trećem programu (recimo, radioroman), uvijek bih ostavljao sve ostalo i posvećivao se samo tomu. I, činilo mi se da je tako i s drugim ljudima i da drukčije ne može ni biti.

A onda me je Stephen King pokolebao. Pomislio sam: možda je stvar samo u tome da čovjek pokuša? Možda je riječ o mome atavističkom zazoru od novih tehnologija, a ne o nekakvoj osobitoj naravi glasnoga čitanja? Možda sam, ukratko, ja izmistificirao sve ono što sam ovdje dosad izložio?

Pa sam onda jednom krenuo u Split autom, sâm samcat, i ponio sa sobom jednu takvu zvučnu knjigu. Kad sam stigao na otvorenu cestu, počeo sam je slušati. Iskreno ću vam reći: nisam stigao ni do Jastrebarskog, a već sam je isključio i pustio običnu glazbu. Shvatio sam da drugo i ne mogu, ako mi je mila glava na ramenu.

Jer, jasno sam osjetio kako se prepuštam tekstu, kako sam sve više u njegovoj vlasti, kako počinjem razmišljati po njegovoj logici, a ne po logici zbilje. A pritom mi je volan bio u rukama i morao sam gledati putokaze i birati smjer. Jasno sam zapazio da to više ne činim ja, nego da to čini tekst umjesto mene. A tko zna kamo na taj način mogu stići? Lako je još ako slušam Tribusona, pa umjesto u Split stignem u Bjelovar. Ali što ako slušam Krležu, pa nestanem u izmišljenom i nepostojećem Kostanjevcu? Što ako – nedajbože – završim u nekome od Kingovih jezivih gradova?