Ženske transformacije

Ženske transformacije

Priča nadahnuta manipulacijom kućnih predmeta poput stolaca, mnoštva vrećica, kuhinjskoga linoleuma i kopčica, kao da je suvremena hrvatska inačica Karanfila Lucinde Childs

Tijek djelovanja dance_lab collectiva do sada je obilježen jasno naznačenim fazama pa je tako nakon jedne uslijedila nova, prema prvome dijelu sudeći, posve drukčija trilogija. Dok je prethodni rad kolektiva, idejno i koreografski uvijek djelo Nensi Ukrainczyk, bio na neki način izložba plesnoga tijela uvjetovana različitim izvedbenim zadatostima, nova faza nadahnuta je filmskim jezikom, koji pozornost s pokreta čini se usmjerava prema kompoziciji i narativnosti, u čemu se Ukrainczyk jednako dobro snalazi te predstavlja kao autorica koja nije zaokupljena samo plesom kao formom, nego njegovim socijalno-kulturnim mogućnostima.

Predstava Kič’n’sol premijerno je izvedena 12. siječnja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, relativno novoj sceni koja je prepoznala potencijal mlađih plesnih autora. Na prvi pogled riječ je o scenskoj verziji Očajnih kućanica, ali ubrzo se umjesto ispraznih i spletkama zaokupljenih susjeda razotkriva unutarnji svijet žena u kućnoj svakodnevici. Priča, kao i njezin koreografski razvoj nadahnut manipulacijom kućnih predmeta poput stolaca, mnoštva vrećica, kuhinjskoga linoleuma i kopčica, kao da je suvremena hrvatska inačica Karanfila Lucinde Childs, samo što ovdje umjesto spužvi, uvijača za kosu, bulimična prejedanja i plastičnih vrećica imamo isključivo papirnate vrećice, istaknutu šminku i gotovo nimalo hrane (osim jedne jabuke ili kruške).

I Ukrainczyk slično Lucindi Childs sjajno i cinično portretira kućanice u njihovu neprestanom bezizlaznom krugu ograničenu kuhinjskim prostorom, koji se sve više parodira do apsurda. Iako su one naizgled zaokupljene izgledom i kupovinom, te ih je četiri, uskoro razaznajemo kako je riječ o samo dvije osobe i njihovim dvojnicama. Izvode ih samouvjerene i prezentne Darija Doždor i Roberta Milevoj u ulozi zrele žene i buduće majke, te darovita Ana Vnučec i Rebeka Kukolja–Cicmanović, kao mlađe i nesigurnije žene. Njihove kretnje izrazito su automatizirane, ujedno kontrolirane i živčane (vrlo su česti rezovi), odvijaju se u skučenoj kinesferi, a pogled neprekidno nesigurno šeće, odražavajući intenzivan unutarnji nemir. I dok pokret odražava fizičku ograničenost tijela unutar četiri zida, pojava dvojnice odraz je slobodnog duha, želja i maštanja, ali ipak ostaje nejasno koje je tijelo stvarno, a koje dvojnica.

Podvojenost i u odnosu dva lika osim u karakteru naglašava se i paralelnom montažom, odnosno istovremeno prikazujući radnje njih obiju. Koji je pak konkretan tijek radnje, također ne možemo jasno razbrati s obzirom da se ona stalno ponavlja i svakim ponavljanjem izvrće. Ponavljanja i prolaznost vremena ukazuju na iščekivanje, a izvrtanje na transformaciju. Kod jedne to je fizička transformacija i iščekivanje rođenja djeteta, a kod druge duhovna / emocionalna promjena, vjerojatno u odnosu prema voljenoj osobi.

Tek na kraju dolazi smiraj u razrješenju: u slow motionu i izjednačenu nizu dosad suprotstavljenih likova konačno vidimo cijeli sadržaj mnogobrojnih vrećica, a to su kutije kuhinjske soli, buket cvijeća i beba. To konačno razrješuje i dvoznačnost naslova, soli kao neizbježne kućanske namirnice (ili ako hoćemo pogleda na ženu kao kućni inventar – ovih dana objavljena je i danas porazna statistika općeg viđenja uspješne žene u našoj zemlji) i soli kao simbola transformacije, pročišćenja i plodnosti, kojima se slave mnogo važniji ženski uspjesi.

Jelena Mihelčić