Za fotografiju bez straha

I am not afraid. Market fotografska radionica iz Johannesburga, Camera Austria (izložba, stoti broj časopisa, simpozij), Kunsthaus Graz, 30. studenoga 2007 – 2. ožujka 2008.

Za fotografiju bez straha

Zahvaljujući autorima odabranima i predstavljenima u stotom broju časopisa te na istoimenoj izložbi, pruža nam se prilika vidjeti jug Afrike s kakvim se rijetko srećemo. Bez namještenosti, kajanja, držanja fige u džepu – tranzicijska Južnoafrička Republika predstavlja nam se u raznim svojim licima zahvaljujući hrabrim mladim ljudima koji su umjesto putem Davida Jakobija, krenuli nekim svojim

»Ne znam jesam li dobar ili loš. Ponekad sam dobar, većinu vremena sam loš. Drogiram se. Kradem. Želim promijeniti svoj život, ali stvari se ne odvijaju na pravi način. Kad bih imao dijete, dao bih mu sve što poželi. Dao bih mu svu ljubav koju treba. Mora odrastati kako bi postao bolja osoba. Mora biti bolji od mene«, riječi su Davida Jakobija, mladića koji je odrastao u dijelu Johannesburga gdje su nekad većinom živjeli pripadnici bijele srednje klase koji govore afrikaanski. Danas je to mješovita četvrt u kojoj mnogi primaju socijalnu pripomoć, mladi ne završavaju škole i često su dio kriminalnog miljea. Neobuzdan, okrutan i primitivan Davidov život prikazan je na crno-bijelim fotografijama lišenima narativnosti i dramatičnog pretjerivanja. Snimila ih je 1995. Jodi Bieber, fotografkinja potekla iz slične društvene okoline koja je za razliku od Davida uspjela napraviti relevantnu svjetsku karijeru (danas objavljuje u »New York Timesu«, »Sternu« i »Geu«, te sudjeluje u radu neprofitnih organizacija poput Liječnika bez granica). Jodi Bieber jedna je od polaznica Fotografske radionice Market u Johannesburgu, čijem je djelovanju posvećena nedavno otvorena izložba u galeriji Camera Austria u Grazu. Osim toga, radovi odabranih sudionika radionice predstavljeni su u obljetničkom – stotom broju časopisa »Camera Austria«, a dvije autorice – Zanele Muholi i Nontsikelelo Veleko sudjelovale su i na simpoziju održanu s tim povodom.

Osnovan 1980, časopis neprekidno izlazi četiri puta godišnje aktivno promišljajući umjetničko, teorijsko i novinarsko istraživanje fotografije u kontekstu suvremene umjetnosti te diskursima na koje su utjecali i u kojima namjeravaju i dalje sudjelovati. Koja je njegova posebnost? Osim činjenice da gotovo trideset godina izlaženja nisu poželjeli popratiti rekapitulacijom učinjenog, odnosno samozadovoljnim pobrojavanjem aktivnosti koje su u velikoj mjeri formirale stajališta mnogih stručnjaka zainteresiranih za ovaj medij, tu publikaciju od ostalih posvećenih umjetnosti fotografije izdvaja stalni proces izmicanja, odluka da se nastavi s načelima s kojima je troje urednika i započelo.

Christine Frisinghelli, Manfred Willmann i Seiichi Furuya njeguju osobit pogled na fotografiju. Ništa im nije strano kad je riječ o osjetljivu oku, znatiželjnu pogledu, procesu gledanja kod kojega prepoznaju misaone strukture što mu prethode. Njih troje s nekolicinom suradnika tu su poziciju gradili gotovo tri desetljeća stvorivši platformu za promišljanje osobitosti statusa fotografije unutar umjetničkoga, društvenog, političkog, nacionalnog, rodnog i ostalih konteksta. Stotinu brojeva časopisa koje su producirali u istome sastavu te Index Camera Austria 1–100, posebno bibliografsko izdanje u kojem donose popis više od 3000 autora i 800 suradnika koje pridonosi shvaćanju značenja kritičkog diskursa kojem su bili i ostali posvećeni, njihov je način obilježavanja obljetnice.

Unutar suvremene umjetničke produkcije pozicija fotografije zbog mnogih je razloga posebna. Camera Austria uspjela je sve vrijeme zadržati pozornost na suvremenu fotografsku produkciju lišenu komercijalizacije, odnosno prijetnji koje neoliberalizam donosi u mnoge društvene sfere, pa tako i umjetničku. Možda je upravo pozicija Graza – grada gdje je od šezdesetih godina nadalje bilo moguće njegovati osobit kritički diskurs i gdje su manifestacije poput Štajerskih jeseni ili legendarnoga Trigona formirale naraštaje umjetnika i kritičara posvećenih recepciji suvremene konceptualne prakse, idealna. Smješten na rubu Zapadne Europe, Graz je ostao izmaknut od glavnih događanja, posvećen pravim stvarima o kojima su brinuli pojedinci poput Frisinghellijeve, Willmanna i Furuye.

John Fleetwood, jedan od predavača na Fotografskoj radionici Market i sudionik simpozija, istaknuo je važnost utjecaja i pomoći koju je pružio legendarni fotograf David Goldblatt, rođen u Južnoafričkoj Republici. Upravo on je još u doba apartheida začeo ideju o osnutku škole za fotografiju u Johannesburgu, gdje se mladi mogu educirati, odrediti životni cilj te steći vještine i znanja za profesionalno bavljenje tim poslom. Polaznici radionice snimaju bez zadrške nasilje u kojem odrastaju, koje ih okružuje i iz kojega pokušavaju pronaći izlaz. Pritom je neposrednost prenesene vizualne poruke neprocjenjiva, jer nije riječ o dokumentarizmu namijenjenu zapadnom tržištu, uvijek gladnu snimaka tuđih nevolja i obespravljenih pojedinaca, nego iskrenu govoru o dosad neprikazanu nasilju što postoji u svim društvenim sferama i neizgovorenoj stvarnosti koja se uz pomoć fotografije posreduje onima kojima je najpotrebnija – ljudima kojima snaga fotografije poručuje da glas javnosti postoji i nije izgubio smisao. Potekli iz najraznovrsnijih društvenih razina, polaznici uče o demokraciji, poštivanju tuđih rodnih, nacionalnih, vjerskih i političkih osjećaja i sloboda; snimaju svakodnevni, stvarni život u svim njegovim pojedinostima – bijedu i veselje, osamljene homoseksualce, ljude koji umiru od AIDS-a, zanimljivo odjevene pripadnike raznovrsnih nacionalnih zajednica i subkulturnih grupa. Svi oni dio su zemlje teško opterećene političkim nasljeđem, rasnim problemima i predrasudama, nerazmjernim razlikama u društvenim slojevima.

Zahvaljujući autorima odabranima i predstavljenima u stotom broju časopisa te na istoimenoj izložbi, pruža nam se prilika vidjeti jug Afrike s kakvim se rijetko srećemo. Nisu to slikoviti prizori koje gledamo s lakoćom, neopterećeni, uživajući u šarenim detaljima daleke kulture o kojoj malo znamo. Prednost fotografija polaznika radionice njihova je nesputanost, otvorenost, odluka da se snima ono što se živi, iz čega se potječe i što nije potrebno dorađivati. Jer, potrebe za sviđanjem drugima nema, važnija je ona za preživljavanjem, za pronalaženjem mogućnosti da bi se zaradilo, postalo dijelom neke druge – bolje, odnosno perspektivnije skupine ljudi, čiji su radovi kadri prodrijeti dalje, prenijeti poruku o tome kako nema potrebe za strahom.

Postkolonijalni teorijski diskurs tijekom vremena pretvoren je u obrazac tumačenja povijesti i kulture nekadašnjih koloniziranih i kolonizirajućih društava, pri čemu su složeni kulturni sustavi prepoznati i prikazani kao dio povijesnog – na zapadnjački način aktualnog i artikuliranog – svijeta. Problemi etničkog i rasnog često se doživljavaju i tumače šablonizirano, zadovoljavajući kritički formalizam duboko ukorijenjen u zapadnoj ideologiji. Stoga projekt koji je ponudila Camera Austria pripomaže u prepoznavanju pojedinačnih vizualnih poetika i nagrađivanju truda koji su pripadnici radionice uložili istražujući svoju sudbinu, osobnu poziciju i pokušaj pronalaženja izlaza.

U tome je osobito traumatična fotografska ispovijed Zanele Muholi, fotografkinje koja snima lezbijke koje svakodnevno nastoje prevladati strah, izolaciju i sramotu koju im nameću društveni standardi. Autorica se ciklusom fotografija Lica & faze zalaže za slobodniju povijest homoseksualaca Južnoafričke Republike. Spomenimo da je čak i unutar homoseksualne zajednice rasizam stalna pojava, jer u toj zemlji bijeli homoseksualci ispisuju stranice o borbi za ljudska prava, isključujući crne lezbijke kao da one ne postoje.

I am not affraid natpis je s nekog zida u Johannesburgu koji je snimila Nontsikelelo Veleko, mlada fotografkinja koja je također završila radionicu Market, gdje danas predaje. Trošan, napuknut zid ovlaš prebojen u bijelo idealna je podloga za grafitere. Tipografija koja proizlazi iz šablone te duboka, tamnocrvena boja pulsiraju ispred pukotine odražavajući mentalno stanje ne samo autora natpisa nego i složene osjetljive društvene klime o kojoj je moguće doznati zahvaljujući radovima polaznika radionice.

Bez namještenosti, kajanja, držanja fige u džepu – tranzicijska Južnoafrička Republika predstavlja nam se u raznim svojim licima zahvaljujući hrabrim mladim ljudima koji su umjesto putem Davida Jakobija, krenuli nekim svojim. Nekoć pripadnici marginalizirane zajednice, posljednjih godina uče o snazi fotografije uz pomoć koje pokazuju da apartheid nije nestao, nego se sagledava unutar različitih, za strance često nevidljivih konteksta. Neke od njih su nam, barem privremeno, približili urednici časopisa »Camera Austrija«.

Sandra Križić Roban