Vatre u nama

Vatre u nama

Vatreni dečki na raspoložen, životan, vizualno i redateljski razigran, duhovit i vrlo dinamičan način progovaraju o nesređenim obiteljskim odnosima, alkoholizmu, depresiji, (ne)odgovornom roditeljstvu, homofobiji i svemu ostalom što tišti suvremeno američko društvo

Počevši od kratkoga nijemog filma Zarobljeni u šumskom požaru Allena Dwana iz 1913. godine, potom polusatne komedije Vatrogasac iz 1916, drugog ostvarenja legendarnog Charlieja Chaplina, i žanrovski srodna 25-minutnog naslova Garaža Bustera Keatona i Roscoea Fattyja Arbucklea snimljene tri godine poslije, preko izvrsne mjuzikl-drame U starom Chicagu Henryja Kinga iz 1937. sve do triler-drame Vatrene kacige Rona Howarda i recentnih angažiranih naslova Sirena za uzbunu Jaya Russella i World Trade Center kontroverznog Olivera Stonea, tragične i(li) tragikom obilježene sudbine američkih vatrogasaca, profesionalaca svakodnevno spremnih u borbi s vatrenom stihijom na kocku staviti vlastite živote, što njihovim pričama većima od života nerijetko daje mitske konotacije, holivudskim su filmašima bile zahvalna tema koja je nudila priliku za manje ili više skladno prožimanje intimnih obiteljskih drama, slojevitog karakterno-psihološkog profiliranja protagonista i socijalno-kritičkog angažmana, uz česte dramaturški efektne dodatke trilerskih i krimi-sastavnica. Dakako, jednako kao i storije o američkim predstavnicima zakona, obično grubim, ciničnim, odlučnim, nemilosrdnim i često asocijalnim čudacima problematičnih privatnih života, murjaka olako spremnih na prekoračenje ovlasti i u vječnu sukobu sa šefovima, dakle hodajućim klišejima najplastičnije predstavljenima arhetipskim likom prljavog inspektora Harryja Callaghana, i priče o vatrogascima najčešće su se svodile na patetikom podcrtane zbirke općih mjesta iz svakodnevice ekscentričnih, nezadovoljnih, frustriranih i depresivnih ljudi nesposobnih uklopiti se u obiteljske i društvene konvencije.

Galeriju takvih protagonista nalazimo i u hvaljenoj (crno)humornoj dramskoj seriji Vatreni dečki (Rescue Me) autora Denisa Learyja i Petera Tolana, za Zlatni globus i četiri puta za nagradu Emmy nominiranoj priči o neveselim životima njujorških vatrogasaca traumatiziranih terorističkim napadima 11. rujna 2001. i predvođenih brbljavim i ekstrovertiranim Tommyjem Gavinom (možda uloga života Denisa Learyja). Kao svojevrstan nastavak zanimljive, no neuspjele serije Posao, s kojom uz isti autorski dvojac dijeli i većinu glumačke postave, Vatreni dečki na raspoložen, životan, vizualno i redateljski razigran, duhovit i vrlo dinamičan način, nadograđivanjem klišeja, izbjegavanjem patetike, uz stalan ironičan odmak te nadrealne, apsurdne, farsične i tragične epizode koje se izmjenjuju gotovo pravilnim ritmom, progovaraju o nesređenim obiteljskim odnosima, alkoholizmu, depresiji, (ne)odgovornom roditeljstvu, homofobiji i svemu ostalom što tišti suvremeno američko društvo. Spomenute su teme pritom obrađene uz obilne i blagotvorne doze cinizma, sarkazma i galgen-humora, a likove Tommyja i njegovih slikovitih kolega i prijatelja obilježavaju hipertrofirani mačizam, verbalno izražen, no vrlo rijetko na pravi način realiziran seksualni libido (odnosno priželjkivani eros tek deklarativno suprotstavljen stvarnom tanatosu), sklonost čašici i, ponajviše od svega, autodestruktivan bijeg u samozavaravanje i nijekanje vlastitih nedostataka, točnije potiskivanje neostvarenih životnih ambicija i svijesti o neispunjenosti (gdjekad i potpunoj promašenosti i ispraznosti) vlastitih egzistencija. Sasvim razumljivo, jer za ljude koji u borbi s plamenim jezicima danomice riskiraju živote, najtragičnijom se doima spoznaja o neispunjenosti i ne osobitoj smislenosti tih života. No takva je sudbina, poručuju nam Vatreni dečki, osuđeni na kaotičnu svakodnevicu uz žene nesigurne i razočarane poput njih samih, uz neželjenu i problematičnu djecu, uz dementne roditelje i uz kolege kojima pobjede u bitkama s vatrom barem donekle supstituiraju svakodnevne poraze u suočenjima sa životom.

Josip Grozdanić