Uspjela posveta Barthesu

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga, god. LXIII, br. 10, Zagreb, listopad 2007.

Kada sam, ima sada već gotovo tri godine, u »Vijencu« pripremio poseban tematski blok u povodu 25. obljetnice smrti francuskoga semiologa i pisca Rolanda Barthesa, recepcija njegovih djela u Hrvatskoj nije bila velika. (Ukoliko se u slučaju recepcije uopće može govoriti u takvim kvantitativnim izrazima.) Imali smo tek nekoliko, kakvoćom raznolikih, prijevoda i činilo se kao da se na akademskoj razini Barthesom bavi iznimno malo ljudi – moglo ih se izbrojiti na prste. Situacija ni danas vjerojatno nije bolja što se posljednjega tiče (svaka čast Nenadu Iviću i Deanu Dudi!), no, u međuvremenu dobili smo prijevod jednog od Barthesovih kapitalnih djela (zar nisu sva kapitalna?) – Fragmenti ljubavnog diskursa.

Koliko god da je prije nekoliko godina vladala šutnja glede Barthesa, iznenadilo me da su se svi sugovornici u navedenom prilogu bez dvojbe odazvali: Julia je Kristeva odmah, unatoč već standardnoj zaposlenosti, poslala dvije svoje knjige koje se tiču Barthesa i dala dozvolu za prijevode, čak je i pokojni Dubravko Škiljan, unatoč načelnom stajalištu da izbjegava medije koliko god može, odlučio progovoriti o nekome s kime se, barem zbog Barthesove prevelike navale užitka, nije uvijek slagao. A i drugi su Barthesu pristupili s ljubavlju…

To iznova možemo vidjeti u novom broju »Republike«, koja je gotovo u cijelosti posvećena Barthesu. U prilogu koji je znalački priredila Bosiljka Brlečić, prevoditeljica spomenutih Fragmenata, sakupljeni su tako tekstovi ključnih Barthesovih prijatelja i teorijskih kolega: Tzvetan Todorov, Philippe Sollers, Julia Kristeva, Gérard Genette i Éric Marty. Ono što povezuje sve te tekstove upravo je ljubav spram mišljenja i osobe Rolanda Barthesa, gdje se svaki od njih na svoj način njemu približava naglašavajući neki aspekt njegove teorije: demistifikacija ideologije, problematizacija Svijetle komore, ponovno iščitavanje Fragmenata ljubavnog diskursa... Kao poseban dodatak, uz sekundarnu literaturu, Brlečić je prevela i priredila pojedine dijelove iz Barthesove osebujne autobiografije Roland Barthes par Roland Barthes. Tako sada, ako u vidu imamo i fragmente koji su iz tog djela svojedobno objavljeni u »Tvrđi«, postoje preduvjeti i za izdavanje tog djela!

Sve u svemu, nova »Republika« vrsno pridonosi zaokruživanju slike o Barthesu, jedino je možda šteta što nije uklopljen i neki jači teorijski tekst (Éric Marty pleše na rubu da to postane, gubeći se ipak u užitku u tekstu), budući da su svi uglavnom preneseni iz kataloga izložbe o Barthesu koja je bila održana u Centru Georges Pompidou 2002–2003. i stoga ovako sakupljeni više sliče (uspjeloj) posveti, negoli teorijskom produbljivanju i danas aktualnih i radikalnih teza.

Izuzev temata o Rolandu Barthesu, u novoj »Republici« nalaze se i drugi tekstovi: Mate Maras problematizira prevođenje Shakespeareovih djela, Tomislav Milohanović predstavlja nove pjesme, Igor Žic nudi razornu kritiku Romana Latkovića, Domagoj Orlić propituje (bes)smisao patnje, Nikica Petrić donosi prijevod Emily Dickinson, a tu je i Juraj Gracin sa svojim Ključem. Pored tih tekstova na kraju se nalazi standardna rubrika s recenzijama u kojoj se nalaze osvrti na knjige Branimira Bošnjaka, Ludwiga Bauera, Žive Bolice i Ivice Matičevića. No užitak u tekstu odradio je svoje i nisam mogao ovaj osvrt ne posvetiti R.B.-u.

Srećko Horvat