Svetac na Golom otoku

Svetac na Golom otoku

Ludwig Bauer, Zapisi i vremena Nikice Slavića, Fraktura, Zaprešić, 2007.

Ludwig Bauer, 66-godišnji pisac rođen u Sisku, u svom već gotovo tri desetljeća dugu književnom radu okušao se u brojnim žanrovima i književnim vrstama – od pisanja dječje književnosti preko scenarističkog, antologičarskog, recenzentskog i uredničkog rada pa sve do romana kriminalističkoga žanra – ali su najzapaženiji ipak bili njegovi povijesno-genealoški romani, od kojih se posebno uspjelim nadaje roman Kratka kronika porodice Weber. Većina romana povijesnoga žanra, pa tako i spomenuta Bauerova Kratka kronika porodice Weber, temelji se na dokumentarnoj pisanoj građi koju pripovjedač pronalazi (ili navodno pronalazi) i na koju se oslanja kako bi rukopisu dao dojam autentičnosti. Ti su izvori najčešće fiktivni, pa je tako (vjerojatno) bilo i u slučaju porodice Weber, no zapisi Nikice Slavića koji čine velik dio nove knjige Ludwiga Bauera nisu fiktivni, nego je riječ o autentičnim rukopisima i bilješkama stvarne osobe, čovjeka koji je živio od 1914. do 2001. godine. Činjenica da je Bauer knjigu podnaslovio kao hagiografiju, odnosno životopis sveca, otkriva mnogo o kakvu je čovjeku, u slučaju Nikice Slavića, riječ.

Podrazumijevamo li pod svetošću čvrsta moralna uvjerenje i spremnost žrtvovanja za njih te suosjećanje, čistoću i mučeništvo, Nikica Slavić uistinu bi se mogao smatrati novovjekovnim svecem. Nikica Slavić, iako sin vrlo imućna kninskog trgovca, od ranih je dana bio socijalno osviješten i vrlo osjetljiv na nepravdu te je u predratnom Kninu još za gimnazijskih dana organizirao predavanja i rasprave s temom građanskih prava, a sa svrhom razvijanja humanih odnosa među ljudima. U svibnju 1941, nakon dolaska ustaša u Knin, Nikica odlazi u partizane, ali odbija nositi oružje, nego djeluje kao tzv. ilegalac, održavajući vezu između okupiranih područja i onih u kojima su bili partizani, pribavljajući hranu i lijekove te prebacujući ih borcima u šumu. Prve poratne godine Slavić provodi u državnoj službi, ali kada su pobjednici počeli dijeliti pravdu, on je nastavlja tražiti, ne pristajući šutjeti o nepravdama, kojima i poraće obiluje. Odbijajući povlastice koje mu kao prvoborcu pripadaju i ne želeći ući u Partiju, Nikica postaje sumnjiv te naposljetku, jer je »netko rekao da je on rekao nešto što nije rekao«, biva uhapšen i sproveden na Goli otok. I u golootočkom logoru, gdje provodi pune četiri godine, izložen nezamislivu šikaniranju i u uvjetima opće degradacije ljudskosti, Nikica Slavić beskompromisno ustrajava na pravdoljubivosti i poštenju, uspijevajući zadržati dostojanstvo i čestitost i ne odričući se svojih načela i čvrstih moralnih nazora. Sve to čitatelj saznaje iz autentičnih Slavićevih zapisa, bilježenih nakon, ali i tijekom golootočkog uzništva, krišom, na papirima otkinutim sa vreća cementa. Iako je u logoru pisanje bilo strogo zabranjeno (osim priznanja istražiteljima ili pisanih optužbi protiv drugih, još neutamničenih neprijatelja Partije, čime se mogla priskrbiti kakva povlastica u obliku manje teškog robijaškog posla) Nikicu Slavića vodila je svijest kako »ostaje samo ono što je zapisano, što nije zapisano nije se ni dogodilo«, a njegovi zapisi neprekidna su epistolarna polemika s društvenom zbiljom koju je proživljavao. Nikica Slavić kolebao se između dokumentiranja povijesnih događaja i bilježenja sjećanja, odnosno memoarskih zapisa, ali je uvijek ustrajavao kako na bilježenju nepravdi tako i na zapisivanju svakoga ljudskog valjanog čina, neprekidno se nadajući »nekom boljem vremenu«, dosezanju kojega treba ustrajno težiti, a čemu on može skromno pridonijeti kao sudionik-svjedok, ali i sudionik-istraživač, koji će »razmišljanjem iznutra, iz situacije« ponuditi smjerove mogućih zaključaka.

Ista misao o važnosti zapisivanja i bilježenja (»što nije zapisano nije se ni dogodilo«) vodila je i Ludwiga Bauera pri usustavljivanju Slavićevih zapisa i koncipiranju knjige, koju je sastavio od prikupljenih prijateljevih autentičnih bilješki koje je nadogradio vlastitim komentarima. Bauer posreduje Slavićeve zapise u izvornom obliku, ali i komentira opisane događaje, popunjavajući praznine i kontemplirajući o nekim od dotaknutih tema (posebno zanimljivo razmatranje suodnosa i međusobne uvjetovanosti gluposti i zla), uz brojne političke, povijesne i filozofske evokacije i (dijaloško) referiranje na Marxa, Sv. Augustina, Freuda ili Lombrosa. Takvim je nadopunjavanjem autentičnih zapisa jedne stvarne osobe i posredovanjem iznimno teškog iskustva Bauer stvorio vrijedan dokument i sliku vremena nesklona samosvjesnom, slobodnomislećem i nepokolebljivom pojedincu. Iako bi književno mnogo potentnija nedvojbeno bila romansirana biografija Nikice Slavića iz Bauerova pera (kao dokazana, vrlo vješta pripovjedača vična fabuliranju), ovakvim postupkom Bauer je, kako sam kaže, »pokušao zapise otrgnuti od zapisivača i od njegova izvornoga košmara, i vratiti mu ih kao knjigu«, kako bi se prijatelju odužio objavljivanjem barem dijela njegovih rukopisa koje je on za života napisao, ali iz razloga skromnosti i samozatajnosti nikad nije objavio. Na taj način, osim što je putem Slavićevih izvornih zapisa bolje upoznao (ali i uvjerljivo prikazao) iznimnu osobu uz koju je imao čast provesti određeno vrijeme života, Bauer je ipak i skladno nadopunio svoj stvaralački opus još jednom knjigom tematski usmjerenom njegovoj trajnoj autorskoj preokupaciji – povijesti i mjestu u njoj tzv. maloga čovjeka, obilježena ožiljcima historijskih mijena i ideologija. Premda mali čovjek Nikica Slavić nikako nije bio.

Božidar Alajbegović