SLIKE ZAGONETKE

SLIKE ZAGONETKE

Naizgled posve jednostavne i proizišle iz »prljanja bijele površine« (Jevšovar), te su slike ipak golema zagonetka...

Za nekoliko mjeseci navršit će se točno deset godina od smrti Marijana Jevšovara, zasigurno jedne od najzanimljivijih i najvažnijih autorskih osobnosti što su tijekom druge polovice prošloga stoljeća djelovale unutar korpusa hrvatske likovne umjetnosti. Nadolazeću jubilarnu godišnjicu prva je i na najbolji mogući način obilježila Galerija 11. Naime, ta prostorom skromna, ali tradicijom bogata gornjogradska galerija svoj je izložbeni program za 2007. odlučila zaključiti prikazom upravo Jevšovarovih radova. Iako je izloženo tek nešto više od desetak slika, one nas kvalitetom, reprezentativnošću – dovoljno je napomenuti kako ih je iz obiteljskog fundusa pomogao odabrati Jevšovarov kolega i prijatelj iz legendarne Gorgone, Josip Vaništa – te višedesetljetnim rasponom unutar kojega su nastajale, ohrabruju u uvjerenju kako izložba posjeduje i neka svojstva miniretrospektive. Time želimo istaknuti kako je pažljivijim posjetiteljima, bez obzira na reduciran broj izložaka, ipak bilo omogućeno upoznati se s većinom mijena do kojih je dolazilo u majstorovu slikarstvu, ali također – što je možda i važnije – osvijestiti ključnu odrednicu za razumijevanje njegove cjelokupne poetike. Dakako, riječ je o Jevšovarovu odnosu prema materiji. Već iz same njegove uzrečice kako je umjetnost »sloboda izražena materijom« možemo mnogo toga zaključiti. Pojam materija ovdje se, naime, javlja kao posrednik između teško odredivih pojmova kao što su sloboda i umjetnost. Boja, pigment, platno ili papir kao takvi, u Jevšovarovu slikarstvu, dakle, poprimaju upravo onu nikada posve dokučivu esenciju zahvaljujući kojoj je umjetnost ono što jest. Naizgled jednostavne i proizišle iz »prljanja bijele površine« (Jevšovar), te su slike ipak golema zagonetka. Iako su, naime, lišene bilo kakvih automatizama i mistifikacija, te su posljedica autorovih posve osviještenih i racionalnih postupaka u svrhu izbjegavanja slikanja lijepih slika, u njima ipak nužno nalazimo i nešto spiritualnoga. Ali, to je posve specifična spiritualnost pri kojoj – razmišljajući u hegelovskim kategorijama – duh nije zarobljen u materiji, ali je i ne nadilazi; te dvije krajnje datosti kao da su se stopile i postale jedno te isto! Krug je tako na neki čudan način zatvoren, a rezultat je posve specifičan i od bilo kakvih sadržaja oslobođen ugođaj melankolije, odsutnosti i praznine. Ali, to je divna i neizmjerno potentna praznina kakvu ne nalazimo ni u jednoga (post)modernoga hrvatskog slikara, a vrlo vjerojatno ni izvan granica hrvatske suvremene umjetnosti.

Marijan Jevšovar živio je skromno i samozatajno, a jednako je tako i umro. Bile su to njegove svjesne odluke. Ono što, pak, nipošto ne smije ostati na takvoj razini, ispravna je i temeljita valorizacija njegova vrijedna opusa. Krajnje je vrijeme za problematski koncipiranu retrospektivnu izložbu i prateću monografiju! A do tada morat ćemo se zadovoljiti minijaturnim, gotovo intimnim, ali srećom i kvalitetnim izložbama poput ove u Galeriji 11.

Vanja Babić