Raznolikost je ljepota glumačkoga posla

Raznolikost je ljepota glumačkoga posla

Nastupam u drugim kazalištima ne zato što sam nezadovoljna u svojem, nego zato što me traže, a činjenica je da od Breze nisam u matičnom kazalištu dobila glavnu ulogu, dok sam za mnoge epizode koje su mi dodijeljene bila nagrađena. No ne gledam na to kao na tragediju. Presretna sam što su me druga kazališta primila kao svoju uzdanicu za naslovne i glavne uloge, mislim da se mnogo teže dokazati na tuđem terenu

Dobitnica ste Nagrade hrvatskoga glumišta za ulogu Fedre u istoimenoj predstavi Jeana Racinea u režiji Marca Sciaccaluge i izvedbi Dramskog ansambla 53. splitskog ljeta. Kako ste doživjeli i pripremili taj, za glumicu vrlo zahtjevan, ljubavlju i zabranama razdiran lik?

– Fedra je novi korak u mojem glumačkom sazrijevanju. Usuđujem se reći da sam je svladala s lakoćom zbog sjajna redatelja koji je, neopterećen stihovima, od nas tražio lakoću kolokvijalnoga govora unutar tog istog stiha. Čini mi se da su time i emocije same od sebe navirale, a brzina njihova izmjenjivanja (unutar samo jednoga stiha Fedra prolazi mržnju, ljubomoru, samoironiju) s lakoćom svladana upravo zbog razumijevanja svakoga zareza. Naime, od pet tjedana rada, na tekstu smo radili dva, i to je bio čvrst temelj na kojem je poslije bilo lakše i zrelije graditi lik.

Nagradu hrvatskog glumišta prvi ste put dobili za ulogu Janice Labudan u predstavi Breza u izvedbi Dramskoga kazališta Gavella Zagreb 1996. Kako danas, dvanaest godina poslije, gledate na tu ulogu?

– To je bio početak kao iz snova, prva uloga pa naslovna, sa sjajnom ekipom, i mislim da je uvelike odredila moj kazališni put. Priznajem da u trenutku dok sam radila Brezu nisam bila svjesna težine i odgovornosti koju sam dobila u zadatak, ali možda je to bila i moja sreća jer, tako mlada… tko zna, možda bi me trema uništila da je bilo te svijesti.

Prije upisa na Akademiju završili ste baletnu školu i nastupali kao balerina. Možete li se prisjetiti plesačkih dana, početka, trajanja i kraja povezanosti s baletnim svijetom?

– Balet je bio moja prva ljubav, sa četiri godine rekla sam mami: Bit ću balerina. Nisam tada ozbiljno shvaćena, ali bila sam ustrajna dok me nije odvela na audiciju, kao devetogodišnjakinju, na Ilirskom trgu. To je škola koja me naučila što je požrtvovnost, prijateljstvo i istinska ljubav prema poslu. Krvavi žuljevi, plač u garderobi zbog teških riječi koje smo znale čuti na satu ako sve nije bilo odrađeno kako treba, utjeha kolegica; danas su to neka od najljepših sjećanja iz djetinjstva. Zahvalna sam profesoricama na toj vojničkoj stezi jer danas mi se sve u glumačkom poslu čini lakše savladivo. Jedna teža ozljeda dovela je do toga da sam nakon dvije godine angažmana u Baletu HNK dala otkaz, upravo kad sam otplesala svoju prvu solo ulogu. No i prije toga, rodila se u meni želja da se idem dalje školovati, na ADU. Recimo da je ta ozljeda ubrzala moju odluku.

Gledate li danas neke baletne predstave, poput nove postave Pjesmi ljubavi i smrti, ili nastojite zaboraviti na balet?

– Danas uživam u baletu iz gledališta plješćući bivšim kolegama, i povremeno s njima vježbam u pokusnoj dvorani radi kondicije za predstavu Chicago.

Nastupali ste u iznimno različitim i izazovnim kazališnim ulogama. Volite li više glumiti suvremenije ili klasične likove?

– Volim dobre uloge, zanimljivo napisane, recimo to tako najjednostavnije. Nisam pobornik onoga da nema malih uloga, nego samo malih glumaca; ne možete od blata napraviti pitu; imala sam sreću raditi i klasične i suvremene predstave i sve nosi svoj izazov, nadam se da ću i ubuduće imati sreće kao do sada što se tiče različitosti. Ne podnosim kada se glumce svrstava u ladice, za mene je ljepota glumačkoga posla u raznolikosti.

Koliko su teške uloge u mjuziklima, poput Velme u Chicagu, koju izvrsno glumite, pjevate i plešete?

– Velma zahtijeva spremnost na tri razine, pjevačkoj, plesačkoj i glumačkoj. Veliki mi je užitak igrati Chicago i objediniti ADU i baletnu školu te glazbenu naobrazbu, koju sam morala također polagati u baletnoj školi, a opet nakon izvedbe Fedre, koja tjelesno nije tako zahtjevna, osjećam se dvostruko više iscrpljena duhom i tijelom, vjerojatno su unutarnja previranja u vlastitoj psihi ipak zamornija, pa i zahtjevnija.

Što mislite o ideji o selidbi kazališta Komedija u Novi Zagreb?

– Mislim da kazalište treba živjeti na svim mjestima našega grada, ali ne ako se to dogodi zatvaranjem kazališta koje desetljećima obilježava Kaptol. Selidba Komedije po meni je tragedija ovoga grada, koja poštujući jednu tradiciju omalovažava drugu. Jednaka onom gubitku Kinoteke. Možda sam i emotivno vezana za tu pozornicu pa mi to tako teško pada, ali sigurna sam da bi pronalazak dodatnoga prostora za probe unutar središta grada bilo sasvim dovoljno rješenje gužve na probama zbora i baleta ili glumaca i orkestra. Žao mi je da crkva ne vidi veliku važnost kazališta Komedija u kulturnom odgoju mnogih generacija, osim toga pokušaj HNK sa scenom KNAP pokazao je da to nije najsretnije rješenje te su dramske predstave opet vraćene na veliku pozornicu.

Koji su vam najveći izazovi u profesiji?

– Zadržati samokritičnost, ostati normalna u moru taštine, zadržati užitak u poslu.

Koliko tražite neke zanimljive uloge, a koliko one nalaze vas? Možete li nam prenijeti neka konkretna iskustva…

– Srećom, one su uvijek nalazile mene. Nikada nisam željela ovu ili onu ulogu, mislim da život piše najljepša iznenađenja.

Svojedobno ste bili pomalo nezadovoljni ulogama, odnosno zaobilaženjem u matičnom kazalištu Gavella, pa ste više nastupali u drugim kazalištima. Koliko ste danas zadovoljni statusom u Gavelli?

– Nastupam u drugim kazalištima ne zato što sam nezadovoljna u svojem, nego zato što me traže, a činjenica je da od Breze nisam u matičnom kazalištu dobila glavnu ulogu, dok sam za mnoge epizode koje su mi dodijeljene bila nagrađena. No ne gledam na to kao na tragediju. Ravnatelji imaju svoj program i pravo da savjetuju redatelje, tko, što i zašto treba igrati, zasigurno da bi u tim programima trebali misliti ponajprije na ansambl, što nije uvijek slučaj, nego se naslov odabere tek tako, pa se i u podjelama događaju propusti te mnogi kvalitetni glumci ne bivaju iskorišteni kako treba. Presretna sam što su me druga kazališta primila kao svoju uzdanicu za naslovne i glavne uloge, mislim da se mnogo teže dokazati na tuđem terenu. Upoznala sam i mnoštvo sjajnih kolegica i kolega, osoba sam kojoj je dosadno biti stalno na istom mjestu, to mi nije izazov.

Koje ste uloge odbili, u kazalištu i na televiziji, i zašto?

– Odbila sam jednu sapunicu zbog uloge Velme, jer sam smatrala Chicago velikom umjetničkom zadaćom koja se ne propušta. Kada biram, mislim na to da sa svakim novim projektom želim nešto naučiti, jer ovaj posao uči se dok si živ.

Namjeravate li se i dalje baviti voditeljskim poslom i što vam on znači?

– Pa, tko zna... Taj posao punjenje je kućnog budžeta, iako se i u tom poslu, gdje je improvizacija nužna, pogotovo kada idete uživo, ima što naučiti i savladati. Ipak ne ispunjava me ni upola kao predstava ili film.

Nastupali ste u jednom hrvatskom dugometražnom igranom filmu, Božić u Beču Branka Schmidta. Kako je bilo nastupati na filmu, osobito u odnosu na kazalište?

– Volim film, nažalost nisam imala mnogo prilika, često se događalo da zbog obveza u teatru nisam mogla prihvatiti ulogu, ali nadam se da će doći i vrijeme za to. A gluma je gluma, bilo u kazalištu, bilo na filmu, treba biti iskrena i emotivno ispunjena. Kameri ne možete šmirati ni lagati.

Nastupili ste i u nekoliko srednjometražnih filmova: Ne pitaj kako Lukasa Nole, Zauvijek moja Ljube Lasića, Višnje u rakiji Gorana Rukavine, ali i s manjim ulogama u nekoliko stranih projekata (Man Called Rage, La Femme Musketeer)… Kako je bilo raditi u prilično različitim uvjetima u kojima takvi projekti nastaju?

– Glumci se naviknu na sve, mi smo kao nomadi, prilagodljivi, a izazova nikad dosta...

Nastupali ste u serijama Ljubav u zaleđu, a poslije u Dobrim namjerama i u Našoj maloj klinici. Riječ je o projektima koji se umjetničkom kvalitetom i ambicijama ipak dramatično razlikuju od kazališnih projekta u kojima nastupate. Kako doživljavate tu razliku u angažmanu, kad iz Fedre uletite u, primjerice, Kliniku?

– Kao što rekoh, raznolikost je ljepota glumačkoga posla, mislim da za luckastost i bedastoću kao u Klinici također treba glumačke hrabrosti i kreativnosti. Snažne pak Norine emocije i suze u Dobrim namjerama, mislim, nisu manje vrijedne umjetničkoga prepoznavanja. U raznim projektima punim baterije, i, koliko god vam možda zvučalo nevjerojatno, da bih uživala u Fedri, moram povremeno skrenuti u Našu malu kliniku ili Dobre namjere. To sam ja…

Kako gledate na sve češću pojavu amatera i estradnih umjetnika u kazalištu, na televiziji i na filmu?

– Glumački posao nije medicina pa da se njime ne smije baviti nitko bez diplome. Iako sam zagovaratelj obrazovanja, ne osuđujem suradnje s amaterima jer nije se jedanput dogodilo da je netko jednostavno bogomdan, kao i to da nekomu tri akademije ne bi pomogle. Iako su to rijetke iznimke činjenica je da ponekad zbog popularizacije nekoga projekta ravnatelji i redatelji posežu za takvim odlukama. Što se estradnjaka tiče, nije to ništa novo, mnogi su se okušali na daskama, pa zašto ne, to su scenski ljudi. Meni je samo žao da naš sindikat nije u mogućnosti zaštititi struku u smislu da nam amateri ne ruše honorare što se često događa na televizijskim projektima.

Veleposlanica ste UNICEF-a. Što ste realizirali na tom polju?

– Skupila sam dva milijuna kuna sa unicefovcima za akciju Svako dijete treba obitelj, i iz petnih žila trudimo se izmijeniti ustaljenu kolotečinu zakona za nezbrinutu djecu, koja po inerciji sustava odrastaju u domovima umjesto u udomiteljskim obiteljima, čast iznimkama. Nevjerojatno koliko je teško i za tako plemenite ciljeve naći uho koje će saslušati i osobu koja će pomoći. Unicefove su akcije konstanta koja ne prestaje dokle god se klincima ne osigura bolji život u svakom smislu.

Jedna ste od glumica koja ima vlastitu internetsku stranicu. Što vam ona znači?

– Imam je isključivo radi suradnje sa stranim produkcijama i redateljima, bilo bi smiješno ponuditi stranicu nekom od naših autora, pa mi se uglavnom svi znamo, malo je tržište. Primjerice, kada je bila prijava za audiciju za Fedru, trebalo je poslati slike, curriculum vitae. Pozvana sam tek nakon što je Marco Sciaccaluga vidio moju stranicu.

Vaš je muž također glumac, majka glumica – razgovarate li s njima o glumi, ulogama…?

– Da, svakako, nakon uistinu gadnih kritika s njihove strane na moj račun, a sve za moje dobro, pa do odličnih savjeta, na kraju priče shvatiš da si sam na sceni ili ispred kamere i da si sam sebi »instrument koji svira svoju pjesmu najbolje što može«.

Svestrana ste umjetnica – s uspjehom nastupate u dramama, mjuziklima, serijama, vodite emisije, supruga ste, majka – kako uspijevate uskladiti silne obveze?

– Premalo spavam, uzgajam podočnjake i veselim se životu.

Koje sljedeće projekte pripremate, na svim poljima umjetničkog djelovanja?

– Nakon uspješne premijere Sna ivanjske noći još uživam u izvedbama Četvrte sestre i Chicaga, i veselim se svakom slobodnom danu, kojih je sve manje…

Razgovarao Zlatko Vidačković