Psovka – najjači argument

Psovka – najjači argument

Mediji se temelje na slobodi, ali ne i na laži, povredi privatnosti i govoru mržnje. Objavljivanje neistina, uvreda i laži trebalo bi kažnjavati unutar profesije i unutar medijske industrije. Tek kada profesija samoregulacijom ukaže na ono loše i neprofesionalno i tek kada nakladnici odluče sankcionirati protagoniste takva shvaćanja medija, moći ćemo govoriti o pravoj ulozi medija u društvu

Razina dijaloga u hrvatskim medijima dosegnula je najnižu razinu: činjenice se ne uvažavaju, riječi se ne biraju, uvreda se rabi umjesto obrazloženja, a psovka je najjači argument. Gdje su oni dani kada smo s nestrpljenjem čekali nastavak neke polemike kako bismo uživali u vješto sročenim argumentima, duhovitim napomenama, ironičnim primjedbama? Zar smo u općem srozavanju došli i do dna u njegovanju dijaloga?

Očito jesmo, jer nam to potvrđuju najnoviji primjeri skandala, afera i prepucavanja kojima nas mediji neprekidno opsjedaju. Uvrede, vrijeđanja, narušavanje privatnosti, iznošenje prljavog rublja – sve je to postalo pravilo pri pisanju. Čak se i psovke rabe posve normalno, kao dio standardnoga jezika.

Nisam pristaša medijskog čistunstva pod svaku cijenu i ne smatram da je došlo do smaka svijeta ako se napiše ili izgovori psovka, pogotovo ako to ima svoj neki dublji kontekstualni smisao. Ali, psovka i vrijeđanje kao stilska figura, kao način objašnjavanja, posve su mi neprihvatljivi. Ako argument mora biti uvreda ili ako se temelji na netočnim i iskrivljenim podacima koji se tako montiraju da posve omalovaže i osramote protivnika, onda je to neprihvatljiva razina javnoga dijaloga.

A upravo je dijalog ono što nam nedostaje i što nam može pružiti mogućnost pronalaženja izlaza. Suvremeni masovni mediji otvaraju se javnosti i sve je lakše doprijeti do stranica novina, u radijskim ili televizijskim emisijama. Internet nam pak pruža najviše i najlakše mogućnosti da se javno izjasnimo o nečemu. No, građani se, najvjerojatnije pod utjecajem komunikacijskih oblika koji prevladavaju u masovnim medijima, utječu najjednostavnijoj i najgrubljoj metodi: vrijeđanju, galami i psovkama. Koliko smo puta čuli da se netko javi u eter i posve izvan konteksta emisije i teme rasprave počne napadati nekoga, najčešće političara? Koliko smo se puta zgrozili nad argumentima koji se mirne duše mogu svrstati u govor mržnje?

Internet, kao najotvoreniji medij, nažalost prednjači. Ljudi, u dubokoj anonimnosti jer su najčešće zaštićeni pseudonimom, istresaju najgore uvrede. Žarko Puhovski je u jednoj raspravi upozorio kako je najveće uvrede doživio u reakcijama čitatelja koji su se na web-stranicama masovnih medija mogli iživljavati bez ikakvih posljedica. Uredništva se mirno ograđuju, jer to je Internet, kao da nisu odgovorni za objavljenu riječ.

I, to je bit: odgovornost za objavljenu riječ. Odgovornost za uvredu, odgovornost za objavljivanje netočnih podataka, odgovornost za laži, odgovornost za povredu privatnosti. Medijski prostor nije mjesto na kojem se sve može objaviti bez ikakvih posljedica. Neodgovorni, šlampavi novinari, bez osjećaja pristojnosti i građanskog morala, izrabljuju javnu riječ pod krinkom medijske slobode. Uvreda nije kategorija koja je zaštićena pravom na slobodu javne riječi. Neistina nije zaštićena medijskim slobodama. Novinar nema pravo objavljivati neistinite i netočne podatke. Novinarstvo koje se temelji na neistinitim i netočnim podacima nije novinarstvo, kaže svaki udžbenik novinarstva na svijetu.

Hrvatski novinari kao da to zaboravljaju, pa objave neistinite činjenice i ne smatraju da u tome ima nešto loše. Američke redakcije odavno su uvele fact checkere iliti osobe koje provjeravaju činjenice koje se objavljuju. U nas se pogrešno objavljuju čak i najlakše provjerljive činjenice, kao što je količina goriva koja je iscurila iz prevrnute cisterne, a kamoli da se provjere informacije koje se objavljuju o pojedincima i kojima ih optužujemo za neke nepravilnosti ili želimo ukazati na njihovo neznanje ili nekompetentnost.

Zakon omogućuje ispravak, ali kakva je zadovoljština ako vas netko pribije na stup srama na temelju neprovjerenih činjenica, izvrijeđa i popljuje, a onda uredništvo objavi nekoliko redaka ispravka na nekom stupčiću skrivenu među oglasima koji nitko i ne zapazi..

Mediji se temelje na slobodi, ali ne i na laži, povredi privatnosti i govoru mržnje. Objavljivanje neistina, uvreda i laži trebalo bi kažnjavati unutar profesije i unutar medijske industrije. Tek kada profesija samoregulacijom ukaže na ono loše i neprofesionalno i tek kada nakladnici odluče sankcionirati protagoniste takva shvaćanja medija, moći ćemo govoriti o pravoj ulozi medija u društvu.