Nogomet na igralištu povijesti

Nogomet na igralištu povijesti

Emir Imamović Pirke, Tajna Doline piramida. U potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića, Algoritam, 2007.

»Sve je super i sve je za pet kad si muško i voliš nogomet«, taj refren stalno je podsvjesno pratio čitanje prvih poglavlja romana Emira Imamovića Pirkea Tajna Doline piramida. A i kako ne bi, kad je pred čitateljima tipično muški i tipično nogometni roman. I ne samo zato što počinje sudbonosnom utakmicom, nego stoga što je cijela struktura djela podređena logici te igre. Već prvo poglavlje demonstrira uvođenje i smjenu žarišta s lika na lik, tako da čitatelju treba vremena dok se ne navikne na važno pravilo: pratiti igrače. Lopta pripovijedanja pravi zaokrete, slijedeći pokrete nogometaša, zato ćemo se vraćati unatrag i istrčavati naprijed. Lopta će šetati od igrača do igrača, s lijeve na desnu nogu, kako bi krenula prema golu, eda bi se smirila tek na kraju romana. Teško je zamisliti bolji oblik za priču o junacima čiji je život odredio nogomet na igralištu povijesti.

Prvo poglavlje, in medias res, uvodi nas u ključni trenutak života glavnih aktera. Utakmica koja se odigrava drži u stanju napetosti i navijače i one koji je prate iz čitateljske fotelje. Njezin rezultat bit će mjeren povijesnim otkrićima koja bi se mogla nazvati čudesnima. Jer jednoga dana golman Amer Trampo vraća se iz Amerike kao otkrivač piramida u rodnom Visokom. Priče o uspješnom biznismenu i o još jednom neostvarenom nogometašu, Edinu Lostiću, čine dvije pripovjedne okosnice romana Emira Imamovića. Povijesna utakmica između Gornje i Donje Mahale odvodi junake na suprotne strane, dok ih spaja, htjeli oni to ili ne, velika tajna piramida.

Pirkeova knjiga drži čitateljevu pozornost kao nekakva magična lopta ili, bolje, kugla. Ušavši u roman, pratit ćete peripetije potrage za slavnom prošlošću, koja služi kao temelj za budućnost. Više puta nasmijat ćete se i s nevjericom odmahnuti glavom, a onda iznenada osjetiti dodir melankolije. Roman će pričati o pojavama koje se smatraju tajanstvenim, a takve nisu, o snoviđenjima i susretima na rubu svjetova koje junaci doživljavaju kao prirodne.

Pa kad već Dino traži odgovore u knjizi Kako nogomet objašnjava svijet, krenimo njegovim stopama. Dakle, dok u nas u Ukrajini ne pronađu piramidu, preostaje mi samo tumačenje iz nogometnoga kuta, da ne kažem – kornera. (Premda u mom Lavovu već postoji nekoliko pizzerija Piramida, saloni ljepote Nefreteta i Kleopatra i izdavačka kuća Piramida.)

Red je bio da se nakon brojnih ženskih romana pojavi i pravi muški. Pirke je napisao suštu suprotnost književnosti namijenjenoj ženskim torbicama. Dovoljno je samo baciti pogled na ženske likove: majke su, kao u epskim pjesmama, savršene, dok se mlađe žene (seksualni objekti!) ponašaju onako kako se u ženskim romanima ponašaju muškarci: uzimaju i ostavljaju, zavode i seksualno iskorištavaju, nikad nisu tu kad su potrebne... Stereotipi, kad su odveć prepoznatljivi, izazivaju očekivani humoristički efekt, tako da neće naljutiti feministički raspoložene čitateljice. Inače, knjiga je povrh svega i odveć glomazna za torbicu. No, nije sve nogomet, ima tu i novoga čitanja povijesti i ljubavne priče – hat trick.

Fakti dodani romanu, još će jednom demonstrirati maštovitost života, koju je pisac, u nešto ublaženu obliku, pretočio u tkivo romana. Semir Osmanagić postao je Amer Trampo i ta promjena imena naznačila je koeficijent razlike između izmišljenog i kao izmišljenog. Amer je zaista Amer, jer živi u Americi, ali i tramp, skitnica.

Edin, koji nije slučajno Lostić (lost, izgubljen), prekinut udarcem u sportskoj karijeri, prekinut ratom u studiranju, živi od vojne mirovine poginuloga brata i od dobitaka na kladionici. Njegov život čine pogoci i promašaji zvijezda Reala i Manchestera Uniteda i razgovori o tome u kafiću Offside – pristaništu autsajdera poput njega. Povratak Amera kao bosanskog Indiane Jonesa u šeširu boje pijeska donosi Visokom neočekivanu nadu da će postati Dolina piramida, da će profitirati od prošlosti, koju će prodati kako bi se sagradila bolja budućnost. U tom trenu intelektualna faza patriotizma zamijenila je ratnu.

Naslovi poglavlja – znakovi pored književnoga puta – dozivaju asocijacije na prepoznatljive pjesme, filmove, knjige (Ostala je uvijek ista, Zemlja nek se trese, Uloga krave u alternativnoj arheologiji, Kad mrtvi zapale). Takvi orijentiri ne služe kao putokazi za ljubitelje intertekstualnosti, jer imaju posve drukčiju funkciju – travestiranja, snižavanja patetike, nasmijavanja. Najbolje viceve o Bosancima pričaju Bosanci, o čemu svjedoči podnaslov U potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela (sic!) inteligentna bića. Imamović se koristi bogatim arsenalom dosjetki da bi kamuflirao sadržaj svog romana upadljivim, dopadljivim i zabavnim naslovima poglavlja. Uostalom, odavno su prošla vremena kad su oni služili romanopiscima za kratko prepričavanje sadržaja.

Pisac nas lukavo odvlači od najbitnijeg, od nogometa. A njime sve počinje... Egipat nastaje na mjestu bivšeg Offsidea, Tutankamon zamjenjuje Sergeja Barbareza, prva press-konferencija održava se na bivšem igralištu... Onaj tko ne zna s loptom, gotovo da i ne postoji: tužna je tako bila Ninova sudbina kad je dodavao loptu najgorim nogometašima, i tek jedna druga, rukometna, značila je za njega spas. Zaista, ako Sena za sedamdeseti rođendan dobiva od snahe Marije, Dalmatinke, šalicu s amblemom Hajduka... onda je ovdje nogomet zbilja nešto više od igre.

Pirke piše roman o sportskim mitovima, o nacionalnim mitovima – u okviru kojih se prošlost gradi, još starija i ljepša, uništavanjem tragova historije. Svaki od tih mitova pisac raskrinkava na način koji iza humora krije sjetnu notu. Osjećate je, uvidjevši disonancu između veselih naslova poglavlja i tužne priče o gubicima i beznađu koju one kriju. Pa zato, i na kraju, kad oni koji su se našli u dubokom ofsajdu jedini nastavljaju potragu za tajnom Doline piramida, nećemo im pristajati na muku. Nada uvijek nešto vrijedi.

Pišući Tajnu Doline piramida Emir Imamović Pirke igrao je svoju književnu nogometnu utakmicu, čas pucajući na gol društvene neprikrivene satire, čas na gol melankolične priče o autsajderima. Dino Lostić »nikada nije poredio stvarnost s igrom na dva gola i svim što se oko nje zbiva«.

Čini se, da je domet ovog naoko zabavnog, lakog romana veći nego što se može učiniti po broju pogođenih. Jer, kažu, onaj tko pogodi cilj, promašio je sve ostalo. Pirke, sigurno, nije.

Alla Tatarenko