Nevjesta je nosila crninu

Nevjesta je nosila crninu

Budimpeštanska Elektra je uz uobičajenu glazbenu vrsnost svakako dobrodošao režijski pomak naprijed u Mađarskoj državnoj operi

Budimpeštanska opera za oslanjanje na uglavnom mađarske izvođače ima veće pokriće od ikoje hrvatske operne kuće. Ipak, to je u posljednjih dvadesetak godina rezultiralo režijski mahom provincijalnim i neinventivnim opernim predstavama. Srećom, reformske snage stigle su u liku darovita redatelja Balázsa Kovalika, o čijim su predstavama čitatelji »Vijenca« već imali prilike čitati. Kada je Kovalik prošle godine stupio na funkciju umjetničkoga ravnatelja kuće, s pravom su se očekivale pozitivne promjene. U postavljanju Elektre Richarda Straussa, jedne od prvih pravih i najutjecajnijih opera 20. stoljeća, srećom nije bježao od vlastitoga redateljskog angažmana. Za glazbeni aspekt interpretacije tog djela maksimalne glazbene i libretističke usredotočenosti na dramu pobrinuli su se vrsni glazbenici orkestra Mađarske državne opere pod ravnanjem dirigenta Pétera Oberfranka te solisti, među kojima se uvelike isticala Szilvia Rálik u naslovnoj ulozi. Kovalik je izazvao nemale kontroverze angažiravši za premijeru u ulogama Elektre i Klitemnestre inozemne zvijezde Nadine Secunde i Agnes Baltsa, no alternativna, domaća podjela uloga koju sam imao prilike čuti svjedoči o tome koliko tu zapravo nije riječ o tome jesu li bolji naši ili njihovi (pitanje na osnovi kojega, nažalost, kritika najčešće prosuđuje zagrebačke operne predstave), nego isključivo u raznolikosti kreativnih prinosa predstavi.

Nastup Szilvije Rálik svjedoči o tome koliko je u kvalitetnoj opernoj predstavi teško odijeliti glazbene lovorike od scenskih. Uloga Elektre od interpreta zahtijeva nadljudske napore, a Kovalik ih je u svojoj režiji intenzivirao svođenjem mitološke potke libreta (ojačane psihoanalitičkim čitanjem Hofmansstahlova libreta) na arhetipsko. Prihvativši se aluzije na Agamemnonovo ubojstvo pri izlasku iz kade, stvorio je specifično ozračje ljudske ranjivosti, spojivši ambijent sanatorija čiji se pacijenti (sluškinje i statisti iz libreta) pojavljuju s ručnicima oko struka na pozornici kojom dominiraju plave kupaonske pločice te apokaliptički strah od prodora nasilja u zaštićen, ali nesiguran prostor Egistove palače. Narav Elektrine opsesije mrtvim ocem plastično je prikazana kostimografskim suprotstavljanjem liku njezine sestre Krizotemide, koja želi zaboraviti prošlost i doživjeti sudbinu žene. Nasuprot njezinoj grotesknoj bijeloj vjenčanici, Elektra u trenucima proživljavanja svoje fantazije postaje prava crna mladenka. Duh mrtvog Agamemnona scenski je utjelovljen u sadnici (nikloj iz Agamemnonovih posmrtnih ostataka) koju je Rálikova s velikom energijom povlačila po pozornici. Kovalikova silovita režija u samom završetku predstave ponudila je iskliznuće iz mitološkog u politički diskurs: Elektra – čiji život ionako gubi smisao čim dosegne cilj osvete – neće umrijeti u ekstatičkom plesu, nego od Orestove ruke, koji nije ničim manji politički makjavelist od Egista. Riječ je o predstavi koja je uz uobičajenu glazbenu vrsnost svakako dobrodošao režijski pomak naprijed u Mađarskoj državnoj operi.

Ivan Ćurković