Neujednačenost kvalitete

»Novi Kamov«, gl. ur. Ljubomir Stefanović, br. 4, god. VII, Izdavački centar Rijeka, 2007.

»Novi Kamov« u posljednjem broju donosi nekoliko različitih, međusobno nepovezanih tematskih cjelina, nudeći tekstove iz područja filozofije, kazališta, književnosti te prijevodne literature. Broj počinje s kratkim tematom u kojem se obrađuje teorija normativnih razloga: domenom filozofije normativnosti bave se Nenad Smokrović u kratku uvodnom tekstu te John Broome i Donald C. Hubin, koji se usredotočuju na problematiku razloga iz konteksta suvremene teorije, ali i hjumovskih teorija. To područje stalni je predmet bavljenja tzv. riječkog analitičkog kruga, čime se opravdava njegovo tematiziranje u »Kamovu«, ali bismo ga prije očekivali u jednom drugom domaćem-međunarodnom časopisu specijaliziranom za analitičku filozofiju. Uz dijalektalnu poeziju Eveline Rudan i pjesme Milorada Stojevića, tu je i neobičan blok posvećen prijevodima djela Nedjeljka Fabrija pod naslovom Prevodilačka radionica, gdje se mogu naći ulomci Smrti Vronskog i Berenikine kose na slovačkom, njemačkom, mađarskom i talijanskom jeziku. Prozni blok nastavlja se ulomcima iz drame Srećka Cuculića, a osim njega u broju se nalaze i poduži ogled Marine Biti u kojem autorica govori o jeziku i stilu iz perspektive tijela, uma i kulture, kao i teatrološki prilog Darka Gašparovića. Čini se kao da je u posljednji broj u 2007. uredništvo strpalo sve ono što nije bilo objavljeno tijekom godine, pa je kvaliteta priloga neujednačena i ne osobito primamljiva za čitanje. Za razliku od prethodnoga broja »Novog Kamova«, koji je dobro osmišljen, u cijelosti posvećen vizualnoj kulturi i vizualnim medijima i u kojem se nalazi velik broj solidnih tekstova poznatih autora, raspršenost tema iskazuje se kao jedan od nedostataka časopisa i stoga zanimljivost priloga varira od broja do broja; ima li u toj nepredvidljivosti neke draži ili je ona naprosto rezultat slabije produkcije tekstova ili ponekad nedostatne uredničke politike, ostaje na čitatelju da prosudi.

Tonči Valentić