Vijenac 363

Glazba, Kolumne

VIOLINSKI KLJUČ - Irena Paulus

Na Velika vrata

Ciklus studenata Muzičke akademije Virtuoso uvijek donosi osvježenje standardnog koncertnog programa, a i nakon najnovijeg koncerta doista možemo reći da imamo inovativne, kreativne i muzikalne studente i mlade glazbenike kojima se možemo ponositi

VIOLINSKI KLJUČ - Irena Paulus

Na Velika vrata


slika


Ciklus studenata Muzičke akademije Virtuoso uvijek donosi osvježenje standardnog koncertnog programa, a i nakon najnovijeg koncerta doista možemo reći da imamo inovativne, kreativne i muzikalne studente i mlade glazbenike kojima se možemo ponositi


U sklopu ciklusa Piano fortissimo, u subotu, 26. siječnja 2008, u Hrvatskom glazbenom zavodu koncertom nas je počastio pijanist Danijel Detoni. Bogat i raznolik program (na programu su bila djela Debussyja, Ligetija, Schumanna i Musorgskog), kao i ime dosad vrlo hvaljena mladog pijanista, nažalost, nije privukao prevelik broj slušatelja. No koncert je svejedno bio izvrstan. Detoni je baratao bogatim tonom, izravno pristupajući svakom. Takav pristup jedino je suitu Pour le piano Claudea Debussyja učinio malo neobičnom – Detoni ju je svirao vrlo racionalno, stavljajući naglasak na kontrolu zvuka, ogolijevajući ton. Odupirao se Debussyjevoj iracionalnoj sanjivosti, no popustio joj je tek kratko, tijekom Sarabande, a onda se, kao da ga je netko prenuo iz sna, vratio racionalnosti svoje moderne izvedbe – treći stavak, Toccata, zvučao je strogo kontrolirano, kao muzikalno odsvirana etida.

Takav novi, drukčiji Debussy zvučao je kao prethodnica, najava djela Musica ricercata Györya Ligetija, za čiju je izvedbu Detoni prije dvije godine dobio nagradu Zaklade Isman. Stroga kontrola gologa tona koji se, u jedanaest stavaka, nadograđuje novim tonovima postupno stvarajući dvanaesttonski niz, bila je potrebna radi oblikovanja individualnoga karaktera svakoga pojedinog stavka. Pijanist je ton predstavljao kao zvuk koji se ponovno pretvarao u ton. Zvuk/ton postajao je ritmička okosnica čvrsto strukturirana plesa, koji je, nadograđen, u nekim stavcima bio iznimno nježan, u nekima agresivan ili živahan, a kulminirao je u najsavršenijoj staroj formi temeljenoj na strogoj kontroli – fugi u čast Girolama Frescobaldija.

Opozicija Ligetijevoj Musica ricercata, izbor iz »Fantazija«, op. 12 Roberta Schumanna (Des Abends, Aufschwung, Grillen, In der Nacht), zadržala je temelj izvedbe Ligetija – muzikalnost. Nju je, radi potreba razdoblja, a i skladateljeva duševnog stanja (Fantazije je Schumann pisao zaljubljen u pijanisticu Annu Robenu Laidlaw), pijanist omekšao. Kontrola je i dalje bila potrebna, ali ne kao dio skladbe, nego radi njezinih tehničkih zahtjeva – s druge strane, sadržaj je izbio u prvi plan, i Detoni je počeo razmišljati dušom, na romantičarski način, napuštajući naelektrizirani, gotovo (uvjetno rečeno) hiphoperski način, kojim je izvrsno interpretirao Ligetija.

Ako ćemo o izvrsnom, takva je bila izvedba Slika s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog. Zvuk koji je Detoni stvarao svirajući Promenadu, Gnoma i ostale stavke / slike s Hartmannove izložbe, bio je toliko bogat i debeo, da ga se gotovo moglo vidjeti. Musorgski je gledao sebe kao pojedinca snažnih misli, čiji je tijek Detoni prihvatio te ga je neposredno i jasno, kao što je iza svakog djela bez uvijanja sjedao za glasovir, prenosio publici. Na kraju su se otvorila veličanstvena Velika kijevska vrata kojima je pijanist upravo tako, veličanstveno, zaključio svoj koncert.

Ciklus studenata Muzičke akademije Virtuoso uvijek donosi osvježenje standardnog koncertnog programa, pa je takav bio i četvrti redoviti koncert ciklusa, održan u Hrvatskom glazbenom zavodu, 27. siječnja 2008. Različiti komorni sastavi izvodili su djela Franza Schuberta, Marca Eychennea, Antonina Dvořáka, Pabla de Sarasatea, Mauricea Ravela, Manfreda Menkea i Carlosa Gomesa. U nizu izvrsnih izvedbi, izdvojit ću dvije. Cantilene et danse Marca Echyennea iznimno su odsvirali violinist Marin Maras (tehničke mogućnosti mladoga glazbenika jednake su njegovoj sposobnosti da uživa u glazbenosti bravura koje proizvodi), saksofonist Lovro Merčep (glazbenik koji zna slušati i zbog toga odlično funkcionira u komornoj skladbi primajući i dodavajući glazbu svojim kolegama) te Aljoša Jurinić na glasoviru (koji je tonski držao skladbu u boji kakvom ju je zamislio skladatelj). Drugi sastav koji je atraktivnošću i glazbenošću oduševio bio je kvartet udaraljki BOOMerang, čiji članovi – Marko Mihajlović, Krunoslav Benko, Josip Konfic i Hrvoje Sekanović – odlično funkcioniraju i kao skupina i kao pojedinci. Njihov uspjeh dijelom se može zahvaliti i izboru djela: Eine kleine Tischmusik Manfreda Menkea pravi je glazbeni igrokaz u kojemu se svira uz pomoć kuhinjskih pomagala (kuhače služe umjesto palica), a Burrico de peu (Drveni magarac) Carlosa Antônija Gomesa za dvije marimbe i četiri izvođača također plijeni vizualnom i glazbenom atraktivnošću. Četvorica su zapravo demistificirala glazbu, ali su je istodobno učinila zanimljivom i privlačnom. Doista možemo reći da imamo inovativne, kreativne i muzikalne studente i mlade glazbenike kojima se možemo ponositi.

Vijenac 363

363 - 31. siječnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak