MISTIČNO JEZERO

MISTIČNO JEZERO

Affleck je ubrizgao u mizanscenu neočekivanu količinu moralne složenosti po čemu se njegov postupak itekako razlikuje od moralizatorskih serijala tipa iz američke republikanske TV-škole u kojima manijaci svih fela vrebaju na svakom uglu

U palpovskom opusu velikoga Dennisa Lehanea, piščev Boston miljama je udaljen od rafiniranoga Bostona kakav smo upoznali na stranicama Bostonaca Henryja Jamesa i u povijesnim vodičima vaspovskog pedigrea. Takav Boston ne zanima ni redatelja debitanta Bena Afflecka, koji je na njegovim ulicama proveo djetinjstvo slično onomu koje utjelovljuje njegov junak Chuckie Sullivan u Van Santovu Dobrom Willu Huntingu. Za razliku od veličanstvene Eastwoodove adaptacije Lehaneova komada Mistična rijeka koja završava američkom zastavom, u Nestaloj bez traga ta ista zastava vijori u uvodnom kadru. Kamera se potom seli na kvartovske ulice bostonskog Dorschestera i gotovo dokumentarističkom poetikom hvata njegove supervelike žitelje, tijela izobličenih od previše fast fooda, uz poneki topić koji razotkriva white trash meso. Kao da ih usisava neka nevidljiva centrifugalna sila, oni će se ubrzo okupiti oko televizijske ekipe koja snima još jedan senzacionalistički prilog za popodnevne vijesti. Novinar koji je od struka nadolje odjeven poput rulje kojoj se obraća jer mu taj dio tijela ne ulazi u kadar obavještava nas o nestanku djevojčice, jedne od onih brojnih Madlena kojima nas svakodnevno obasipaju crne kronike. Djevojčica je nestala iz stana dok je majka otišla susjedi da zajedno uživaju u još jednoj makljaži u studijima Jerryja Springera. A teta odluči unajmiti dečka iz susjedstva Patricka Kenzieja da pronađe curicu. On će učiniti sve ne bi li joj ušao u trag, pa makar time ugrozio i vlastiti život. Takav je herojski kodeks detektivskog romana. Pravda mora biti zadovoljena. No, sve se to ne bi znatno udaljilo od klasičnih palpovskih parametara da Affleck nije ubrizgao u mizanscenu neočekivanu količinu moralne složenosti. U tome se njegov postupak itekako razlikuje od moralizatorskih serijala tipa Zakon i red: Odjel za žrtve iz američke republikanske TV-škole, koje podgrijavaju pedofilske paranoje i u kojima manijaci svih fela vrebaju na svakom uglu. Mističnu rijeku sada zamjenjuje mistično crno jezero, čije jezivo otkriće zaustavlja istragu. Ali ne zadugo.

Lehanova opsesija pedofilskim predatorima također je vječna i postojana. No, dok je u Mističnoj rijeci lik pedofila kojeg portretira Tim Robbins sveden na tragičnu žrtvu linča i autor mu pristupa s iskrenim emocijama, pedofili koji se ukazuju u Nestaloj bez traga monstruozni su ubojice na kokainu koji se doimaju poput Leatherfaceovih bostonskih rođaka. A tamo gdje Mistična rijeka odbija do kraja uroniti u bostonsku urbanu teksturu nemirna Affleckova mizanscena još snažnije podvlači njezino sivilo. On za razliku od Eastwooda više promatra grad kao karakter. Na isti način, Affleck snažno podvlači klaustrofobiju Lehaneove tvrdokuhane proze u kojoj čendlerovski lik privatnoga njuškala u trenču zamjenjuje opasni dečko u običnoj smeđoj trenirci.

Dakako, Kenzie također preferira zakon i red, samo što će autorova razorna završnica pokazati da njihova uspostava može biti posve jalova u junakovoj psihosocijalnoj datosti. Svatko naime u nestanku djevojčice vidi nekakve osobne interese. Jedni bi je htjeli spasiti iz majčinih ovisničkih ralja. Drugi žele doći do skrivena narkoblaga. U Lehaneovu balkaniziranom Bostonu u kojem se gyros zalijeva pivom u dva popodne vrijede isti zakoni braće, lojalnosti i etniciteta. Zato je upravo ta maestralna završnica u svojoj razornoj okrutnosti najveća pljuska moralistima, ali i onim socijalnim službama koje sebe smatraju jedinim autoritetima u donošenju važnih odluka. Zato se povratak otete djevojčice pod majčine skute doima kao da su sva ranija zbivanja bila tek ružan san. Sada se narkomamica nanovo može napirlitati za novi spoj i ostaviti dijete novom bejbisiteru, kao da se ništa nije dogodilo. A hrapavi glas začudnoga Caseyja Afflecka, koji se na kauču smireno obraća djevojčici da mu otkrije ime lutke, obavijen je dozom ambigviteta. U Lehanea nema lijepih ni konačnih završetaka, jer ekipa popodnevnih vijesti ne bi imala građe za nastavak priče kojom će manipulirati masama. Riječ je o prekrasnoj završnici kakva bi se jako svidjela Affleckovu mentoru Van Santu, oslobođenoj moralne panike.

Dragan Rubeša