Mala priča o zluradosti i jednom krivotvorenju

Mala priča o zluradosti i jednom krivotvorenju

Nije poenta u tome koliko po procjeni američke administracije (novčano) vrijedi Jordanova ili Čavrkova grafika nego je riječ o tome da svaka demokratska zemlja i njezina administracija vodi računa o zakonitosti te da svaki veliki ili mali dar prolazi kroz sitnozor materijalne procjene ma koliko ta procjena bila ispod ili iznad stvarne vrijednosti ili pak na samoj granici uvrede za umjetnika ili onoga koji darove donosi

Prije otprilike mjesec dana središnji dnevnik HRT-a govori da slika Charlesa Billicha vodi na ljestvici vrednijih darova Republike Hrvatske američkoj administraciji. Sve drugo, grafike, slike, kipići, darovi i darići, suveniri i drangulije vrijede mnogo manje – gotovo ništa.

O ukusu i vrijednosnim ljestvicama državne admininistracije i njezina čelnoga čovjeka može se mnogo doznati iz filmova Michaela Moorea. Amerika je poodavno i glavni lik u slavnoj carinskoj aferi po kojoj je (prije šezdesetak godina) Brancusijeva Ptica bila carinjena kao »obični komad bronce«. Ali ta osjetljivost za umjetničku vrijednost djela dakako nije samo američka, nego planetarna priča.

Ali nije riječ o tome. Riječ je o zluradosti s kojom je prilog o hrvatskim darovima uručenim američkoj administraciji popraćen. To je tipično mazohističko samokažnjavanje i samoismijavanje. Ali prilog na Hrvatskoj televiziji u udarnom dnevniku postavlja stvari posve krivo. Pila naopako – rekli bismo. Nije poenta u tome koliko po procjeni američke administracije (novčano) vrijedi Jordanova ili Čavrkova grafika (koji dakako ne mogu po procjeni administrativca dosegnuti moć nadahnuća i najveću cijenu slike planetarno poznatoga Charlesa Billicha!?), nego je riječ o tome da svaka demokratska zemlja i njezina administracija vodi računa o zakonitosti te da svaki veliki ili mali dar prolazi kroz sitnozor materijalne procjene ma koliko ta procjena bila ispod ili iznad stvarne vrijednosti ili pak na samoj granici uvrede za umjetnika ili onoga koji darove donosi. Tamo se ne mogu prikrivati cijele latifundije i milijuni četvornih metara zemljišta, velike dobiti, milijunske transakcije bez poreza, mutni poslovi raznih investitora, veliki i mali darovi dužnosnicima koji se jednostavno odnesu u vlastiti brlog. To jest, ili je trebala biti, svrha HTV-ova priloga. Jer riječ je i ovdje o dijelu sređena i civilizirana svijeta u kojemu su stvari postavljene na svoja mjesta i u kojima dužnosnici darove ne shvaćaju osobno. Jer oni ne misle da im netko nešto daruje jer su lijepi i pametni, nego jer su predstavnici svoje zemlje i poradi državničke uloge u kojoj se trenutno nalaze.

Prilog na HTV-u prava je pjenušava oda samoponižavanju, malicioznosti i zluradosti. Spomenuta imena hrvatskih umjetnika nisu dakako planetarno poznata. A tko je planetarno poznat? Bukovac? Račić? I Meštrovićeva je slava zahvaljujući ponajviše našem mitomanstvu na klimavim nogama, a za autora spomenika Mir (Antuna Augustinčića) po jednoj usputnoj američkoj TV-anketi nije čuo nitko. Sve služi, pa i spomenuto, samo za naše unutrašnje obračune, kojih ovdje ne nedostaje. Ovdje se još nije naučilo pitomo i mirno živjeti, a da o samopoštovanju i ne govorimo.

Kada je bila priznata kao ravnopravna punopravna članica UN, Hrvatska je, koliko se sjećam, svjetskoj organizaciji darovala dokaz svojeg civilizacijskoga pripadništva i kontuinuiteta – odljev Višeslavove krstionice. Gledajući materijalno to je mali dar. Odljev, pa i najvećega spomenika, malo košta. Ali simbolički to je najveći i neprocjenjiv dar i jedna od rijetkih pametnijih stvari što ih je ova zemlja smislila. Koliko bi, uzmimo, vrijedio odljev vučedolske golubice sa svim svojim asocijacijama, konotacijama i simbolikom?

* * *

Slušam i gledam kako je položen vijenac pred (ili na) Zid boli. Ali gdje je Zid boli? Koja je to adresa? Polaganje vijenaca prate mediji i govori. Tu je i skupni portret političara pored Džamonjina spomenika na Mirogoju koji sa Zidom boli ima veze koliko i Milan Bandić sa stanarima urušene Kupske ulice.

Oni koji bi trebali braniti spomenik (prije svih struka i stručnjaci) nisu prigodom preseljenja potrošili velike snage, pa ni mnogo riječi. Malo je tko rekao da je Zid boli zapravo uništen; da ga više nema. Može se novi spomenik zvati kako god hoće. Kako je sadržaj Zida boli posve ispražnjen, spomenik se lažno predstavlja. Auteničnost nicanja, mjesta, povoda Zida boli preseljenjem je izbrisana. Tek nekoliko prenesenih i u staklenim akvarijima hiberniziranih cigli u podnici novoga djela može samo u umjetničkog neznalice, političke i emocionalne neosjetljivosti, stvoriti sliku o istom spomeniku. Uostalom, o političarima ne treba imati iluzije. Njima je do obljetnica i do uslikavanja. Doći će na isto mjesto i za godinu dana i Džamonjin spomenik nazivati krivim imenom.

Ali ponovit ću ono što sam mnogo puta rekao: Zid boli ne postoji. I treba se konačno složiti s riječima jednoga od ustrajnih zagovornika preseljenja. On je tvrdio da boljega mjesta od Mirogoja za njega nema niti se može naći.

Bio je posve u pravu.