Majstorski ciklus HRT-a

Majstorski ciklus HRT-a

Tema ovogodišnjega Majstorskog ciklusa Skladatelj u žarištu izvukla je nakon 25 godina iz prašine Koncert za violu i orkestar Bruna Bjelinskog u izvedbi Natalije Anikejeve na koncertu održanu 24. siječnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na programu je bila i 7. Simfonija u C-duru, op. 60 Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča, a Simfonijskim orkestrom HRT-a ravnao je šef dirigent Nikša Bareza. Kako nas je Bjelinski napustio 1992, nije bilo moguće čuti njegov komentar o djelu, kako je to uobičajeno kod živih autora, ali su zato u skladu s intencijom ciklusa skladbu ipak mogli približiti publici u dvorani i slušateljima izravnoga prijenosa solistica i dirigent. Tim više jer djelo ima zanimljivu povijest.

Prvu inačicu iz 1956. praizveo je tri godine poslije ugledni hrvatski violist Dušan Stranić uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Borisa Papandopula. No, Bjelinski je napisao i drugu inačicu tog koncerta, koju je 1979. praizveo mađarski violist László Bársony u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Lovre pl. Matačića. Tada je to bilo doduše samo fragmentarno (prva dva stavka), a sva tri stavka isti je solist (pra)izveo 1983. na koncertu zagrebačkih simfoničara RTZ-a pod ravnanjem Georgija Vetvickoga.

To su podaci iz programske knjižice koje potpisuje Dubravko Detoni, no prema riječima organizatora iz Muzičke proizvodnje djelo je sada prvi put integralno (pra)izvela Ukrajinka Natalija Anikejeva, od 1993. prva violistica SO HRT-a. Kao studentica Konzervatorija Čajkovski u Moskvi, osvojila je nekoliko prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima, a znanje i muzikalnost pokazala je i ovom prigodom, osvojivši ljepotom zagasita tona, čistoćom intonacije i preglednošću forme.

Drugi i veći dio večeri pripao je velebnoj 7. simfoniji u C-duru Dmitrija Šostakoviča, Lenjingradskoj, skladanoj 1941. u opsjednutom Lenjingradu, a praizvedenoj u Kujbiševu, kamo se skladatelj privremeno sklonio. Slijedile su dramatične izvedbe u ratom zaokupljenoj Moskvi i Lenjingradu, a tajnim putovima partitura je – snimljena na mikrofilmove – dospjela u SAD, gdje je djelo prvi izveo Arturo Toscanini. Potom su ga izvodili i drugi veliki dirigenti, tako da je samo u jednoj sezoni Simfonija doživjela više od sedamdeset izvedbi. Lenjingradska je postala simbolom nacionalnog otpora zločinačkom okupatoru i jedinstven umjetnički dokument vremena. Maestro Bareza ostvario je osmišljenu, pomno razrađenu i dojmljivu izvedbu s odličnim orkestrom, u kojem se izdvojilo nekoliko vrsnih solista, poput Danija Bošnjaka na flautama, Igora Lešnika za malim bubnjem i drugih, uključujući i moćnu skupinu violina. Bit će to zacijelo još jedan vrijedan dokument SO HRT-a i njegova šefa dirigenta Nikše Bareze za pamćenje.

Virtuozni Paganini

Na koncertu Zagrebačke filharmonije održanu 25. siječnja u Dvorani Lisinski pod vodstvom gosta dirigenta Evana Christa nastupili su solisti Vladimir Krpan u skladbi Solo-tutti za klavir i orkestar Igora Kuljerića i violinist Orest Shourgot u 1. koncertu za violinu i orkestar u D-duru Niccoloa Paganinija, a na programu je bila i 5. simfonija u B-duru, op. 100 Sergeja Sergejeviča Prokofjeva.

Koncertom se Zagrebačka filharmonija pridružila obilježavanju sedamdesetoga rođendana uglednog hrvatskog pijanista Vladimira Krpana, uvrstivši u program skladbu Solo-tutti za klavir i orkestar Igora Kuljerića. Djelo je Kuljerić posvetio Krpanu, uz ostale skladbe toga svojevrsnog ciklusa (Momenti za Vladu, Solo-Solisti, Solo in quartetto), u kojima je autor s punim povjerenjem pružio solistu veliku slobodu, potaknuvši njegovu kreativnu imaginaciju. Nastalo je tako stvaralačko koautorstvo u kojem je iskorišten Krpanov maksimalno angažiran pristup djelu, njegova maštovitost i visoka razina izvedbe.

To efektno djelo praizvedeno je 1972. u Koncertnoj dvorani Istra na Danima hrvatske glazbe s orkestrom Zagrebačke filharmonije pod vodstvom maestra Mladena Bašića, a njegov uspjeh potvrđen je uskoro i nagradom Jugoslavenske RTV. Tada je Krpan surađivao sa skladateljem Kuljerićem, a sada s dirigentom Christom, ostvarivši s odmakom od 35 godina i nagomilanim iskustvom zacijelo drukčiju, ali svakako vrlo dojmljivu izvedbu u kojoj je na osnovi zadane glazbene građe (skupine tonova, glissanda i clusteri) nastalo novo vrijedno djelo.

Drugi solist večeri bio je koncertni majstor Zagrebačke filharmonije Orest Shourgot. Rođen u Ukrajini, đak moskovskog Konzervatorija Čajkovski, dobitnik nekoliko prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima. Godine 1997. dolazi u Split, 2001. u Zagrebačku filharmoniju, a od 2005. predaje violinu i orkestralne dionice na Muzičkoj akademiji. Povremeno nastupa i kao solist te se njegov nastup u jednom od najtežih koncerata violinističke literature očekivao s velikim zanimanjem. Tim više što takva najzahtjevnija djela u nas izvode isključivo strani umjetnici, i to rijetko, a naši nemaju potrebne tehničke vještine ni hrabrosti za takav izazov.

Orest Shourgot pokazao je visoku muzikalnost i virtuozitet, osobito u drugom i trećem stavku, uz prekrasan ton, legato i čistoću intonacije, vješto nižući bravurozne pasaže i tople kantilene uz solidnu pratnju orkestra. Posve je zaslužio ovacije kojima ga je nagradila publika te je zahvalio još jednim lijepim dodatkom – stavkom Grave iz 2. sonate za violinu solo Johanna Sebastiana Bacha.

Koncert je završio 5. simfonijom u B-duru Sergeja Prokofjeva, nastalom nakon ratne kataklizme i prema riječima autora himnom »slobodnom i sretnom čovjeku«. Iako nešto sporijega tempa, izvedba je pod elegantnim i uvjerljivim vodstvom američkog dirigenta Evana Christa, koji se posljednjih godina afirmirao i u Europi, bila na solidnoj razini zahvaljujući vrlo dobru orkestru Zagrebačke filharmonije s vrsnim solistima na čelu s drugom koncertnom majstoricom Sidonijom Lebar.