Ljudski kapitali

Ljudski kapitali

Društvena uloga znanosti kao generatora gospodarskog rasta, pa tako i putem propulzivne kreativne industrije, zahtijeva više od pukog povećanja brojki – važna je integracija znanosti u socijalni i ekonomski prostor osmišljenim strategijama jačanja regionalnog prostora, povezivanjem s privredom, ali i stranim znanstvenim projektima te razvijanjem modela evaluacije i osiguranja kvalitete

Kreativnost kao pojam dobiva devedesetih novo značenje u ekonomskoj interpretaciji za koju je zaslužno u prvom redu britansko ministarstvo za kulturu, medije i sport. Ono uočava važnost i brz rast dijela ekonomije koji se zasniva na kulturi, kreativnosti i intelektualnom vlasništvu, a cijeli fenomen počinje se nazivati kreativnim industrijama. Brojke pokazuju da taj rast nije vezan samo uz zemlje razvijene Europe, nego i tranzicijske zemlje, kako pokazuje nedavno istraživanje bugarskoga tržišta. Jedna od temeljnih pretpostavki kreativne ekonomije visoka je razina ljudskoga kapitala, odnosno znanja i vještina koje posjeduje radna snaga, a što posebno ističe američki ekonomist i sociolog Richard Florida, koji ukazuje na to da kreativni (najčešće visokoobrazovani) dio populacije stvara povećani prihod u regiji u kojoj se nalazi. U tom smislu Hrvatska pokazuje loše rezultate te joj je u dokumentu The European Human Capital Index: The Challenge of Central and Eastern Europe prognozirano trajno zaostajanje za standardima EU. Iako je za loš rezultat zaslužna ponajprije vrlo visoka nezaposlenost kao glavni izvor mrtvih ljudskih kapitala, i stanje u znanosti i obrazovanju odigralo je svoju ulogu. Znanje i znanost proklamirano su važan dio strateških politika kako EU, tako i Hrvatske. U tom smislu često se pojavljuje pojam izvrsnosti kao središnja točka rasprave – kako učiniti znanost EU konkurentnijom na svjetskoj razini i, analogno, kako se hrvatska znanost može učiniti izvrsnijom. Ipak, izvrsnost kao pojam u hrvatskom kontekstu pati već utoliko što nije definiran od strane Ministarstva ni nekog drugog relevantnog tijela, a njegovo značenje možemo jedino rekonstruirati iz javnog diskursa i diskursa službenih dokumenata. Zbog toga ga je potrebno iščitavati na tri plana: državne strategije, nacionalnom i međunarodnom. U smislu državne strategije Hrvatska se suočava s potrebom povećanja broja visokoobrazovanih i općenito poboljšanja obrazovne strukture stanovništva, a istodobno želi postići visoke standarde infrastrukture, ljudskih resursa i pratećih sadržaja, prolazeći opet kroz proces sličan onomu o kojem je sedamdesetih pisao sociolog Josip Županov. Odnosno, dolazi do sukoba dvaju principa, onoga koji su njemački socijaldemokrati, na temelju platforme Ralpha Dahrendorfa nazvali obrazovanjem kao građanskim pravom i koji podrazumijeva visoku razinu participacije (ali, u njemačkom slučaju, kako je praksa pokazala s vremenom, i relativno nisku razinu završnosti) te zahtjeva za kvalitetnim i ambiciozno zamišljenim standardima Bolonjske reforme, za što nema adekvatnih uvjeta. Egzemplaran slučaj te vrste napetosti bile su A i B (za djecu branitelja) upisne liste, gdje se s jedne strane upisnicima s B-liste slala poruka da im se omogućuje stjecanje obrazovanja kao resursa, a s druge strane samom je participacijom veoma velikog broja studenata sama kvaliteta tog resursa dovedena u pitanje. Na nacionalnom je pak planu teško govoriti o izvrsnosti u komparativnom smislu, jer još nisu provedeni ni osmišljeni planovi evaluacije visokog obrazovanja pa tako ne znamo koji su nam centri izvrsnosti i ne možemo usporediti kvalitetu pojedinih obrazovnih ustanova. Također, neselektivna politika financiranja znanstvenih projekata više je uravnilovka, negoli težnja za konkurentnošću. Na taj je način teško strateški promicati izvrsnost (kao što je nedavno učinila Njemačka sa svojom Exzellenzinitiative – iako ni taj program nije bez slabosti, kao što je pokazao njemački sociolog Richard Münch) i ciljano snažiti njezine centre. To također podrazumijeva i implicitnu, a empirijski nepotvrđenu, premoć Zagrebačkog sveučilišta, što je posebno važno jer teorije kreativnosti ističu važnost istraživačkih institucija za razvoj regija, dok je u Hrvatskoj stanje takvo da imamo veliki interni odljev mozgova iz svih regija prema Zagrebu, u kojem živi više magistara i doktora nego u ostatku države.

Ni samo Sveučilište u Zagrebu nije bez problema, od teškoća s izvođenjem nastave na nekim fakultetima preko neintegriranosti koja mu onemogućava strateške odluke do nekonkurentnosti na svjetskoj sceni, što su pokazale sve svjetske rang-liste sveučilišta objavljene posljednjih godina. I time dolazimo do trećega plana, a to je izvrsnost na međunarodnoj razini. Posve je jasno da hrvatski nije jezik izvrsnosti jer nije prisutan na svjetskoj sceni, a ni drugi pokazatelji nam ne idu u prilog. Citiranost naših znanstvenika, a pogotovo časopisa (najniži impact factor u postkomunističkim zemljama, ne uključujući bivšu Jugoslaviju) razmjerno je niska, sudjelovanje u europskim programima prosječno. Iz pregleda ta tri plana jasno je da je riječ o retorici izvrsnosti (Münch), koja je slabo utemeljena te da je slika domaće znanosti u stanovitom neskladu s onim kako je obično prikazuju strukture, unatoč nekim neporecivim pozitivnim trendovima: komparativno visokom porastu obrazovanih, povećanju sudjelovanja u europskim programima te povećanju broja zaposlenih na sveučilištima. No, društvena uloga znanosti kao generatora gospodarskog rasta, pa tako i putem propulzivne kreativne industrije, zahtijeva više od pukog povećanja brojki – važna je integracija znanosti u socijalni i ekonomski prostor osmišljenim strategijama jačanja regionalnog prostora, povezivanjem s privredom, ali i stranim znanstvenim projektima te razvijanjem modela evaluacije i osiguranja kvalitete.

Sven Marcelić

Sven Marcelić (1979) asistent je na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i doktorand na poslijediplomskom studiju sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao sociologiju i kroatistiku. Njegovi znanstveni interesi uključuju politiku visokog obrazovanja, odnos znanosti stare i nove Europe (s naglaskom na Hrvatskoj) te kreativnu ekonomiju u hrvatskom kontekstu. Trenutno je na stipendiji Sveučilišta Karl-Franzens u Grazu.