Ljubav uvijek iskopa neki pas

Ljubav uvijek iskopa neki pas

*

na pultu između tetrapaka mlijeka i grozdova banana, on zapisuje riječi po rubu masnog papira. ljeto je i muhe su zapljuvale strop. ljeto je i ulazi kvartovska gospođa. petnaest deka pureće salame.

u malom dućanu na vrhu uzbrdice stenju propeleri plavog ventilatora i pred kućom su dječji koraci zapečeni na asfaltu. on reže salamu, pod pult se ruše riječi. lude riječi. rasprskavaju petarde sjaja. rečenice kojima je na pultu rastvorio bedra i baš se spremao svakoj izvaditi košticu.

roj pijanih muha tare s čela. gospođa ga gleda sumnjičavo. tako mlad i nervozan čovjek. gospođa prebire nanizane kugle svoje ogrlice, uzima zamotuljak u masnom papiru i odlazi bez kruha. tako nervozan. bože.

dolje, već su mu niz nogavice iscurile riječi. već su se istopile. nestale među prljavim fugama pločica. ispod gajbi u kojima zriju dlakave breskve. u kojim se vrpolji crv.

*

ti hodaš na glavi. rekli su joj. izmišljaš. o čemu ti pričaš. jednoga dana ćeš poludjeti.

pođi tamo. popni se na vrh uzbrdice. skotrljaj nam dvije tri dinje. skotrljaj nam dvije tri svinjske glave. unučiće pelinkovca. a onda svoj smijeh.

njezina gola leđa lelujaju uzvodno u omari srpnja.

tamni dečko s očima koje skakuću s očima koje žmirkaju s takvim nemirnim očima reže joj bijeli kruh na pola. siječe joj kvarat bijelog trbuha.

ja sam iz drugog grada kaže njemu. iz sasvim drugog grada. ja sam ona koja te čeka kad staviš lokot na vrata dućana. ona koja te čeka pokraj govornice u toj pjesmi koju ćeš napisati.

ti si dijete. veli mladić s očima koje skakuću. ti ništa ne znaš o ovakvom muškarcu koji stavlja lokot na vrata radnje, a onda okupan mirisima u okrutnost večeri silazi ližući bolne usne žena. ja sam neznani junak dana.

znam, nasmijala se kao da zna. i istresla na pult nekoliko dragocjenosti.

*

te noći je puhao fen. crveni vjetar iz afrike. četrdeset i šest stupnjeva u galopu. takva noć isparava iz zemlje. umrijet ćeš kao pijetao bez glave dok jurišaš po južnoj cesti. vjetar je strgao njezine suknje sa sušila. jel ti se pijesak uvlači u nosnice? pijesak koji donosi taj vjetar ili si ti bik iz pamplone. u što se zalijećeš, dragi?

(gospodine, ta je djevojka otputovala. rekli su mu na ulazu u grad.)

njegov automobil rže i hoće zbaciti vozača.

ti si zakovan za cestu, slika stoji. to ti se samo čini da se okvir pomiče.

*

na palubi stišće u rukama ukosnice. na granici krvi gdje je koža najtanja, bol je smiruje.

neznanac podiže panama-šešir. neznanac u kratkim hlačama i s čarapama u kožnim sandalama.

ona se pruža po večeri, pa u sebe urušava nekoliko susreta u motelskim sobama pod snjegovima protekle zime. to je gorak šećer, uštipak nesanice. kad zatvori oči, bezbroj udaraca počne pljuštati po njezinoj koži. i svaki ima tvoje ruke.

brod pluta. more prede. to je ukleti trajekt zaspao u šalici noći.

na ogradi sve više neznanaca golih potkoljenica podiže panama-šešire.

kamo putujete? daleko i sama.

*

jednom smo se ipak sreli, pričao je pjesnik za šankom u devetom bircu, ta žena i ja. stajala je u govornici na vrhu uzbrdice. počeo sam kucati riječi u nepravilnim razmacima. i otad me mori glad. nikako se najesti svoje tuge i njezina bijesa. nikako se najesti njezinih bjegova i svojih odlazaka. otad je tražim po svijetu, dobro pazeći da se ne sastanemo.

*

jednom sam se ipak uspjela zaljubiti, pričala je žena na palubi neznancima. toliko me jako volio da mi je izbio dušu. da mi je izvadio oči i dah i zube. i odnio ih doma svojoj pravoj djevojci.

zakopaj ovo u najtajnije dvorište. ono nad kojim ćemo podizati kuće i djecu. zakopaj ovo u najtajnije dvorište, spasi me.

al ljubav uvijek iskopa neki pas.