Lica cvijeća i sunca

Izložba Marc Chagall, Priča nad pričama, Zagreb, Galerija Klovićevi dvori, 13. prosinca 2007–16. ožujka 2008.

Lica cvijeća i sunca

Uopće nije sporno da je veliko zadovoljstvo konačno vidjeti Chagallova djela usred Zagreba. No, treba žaliti što je pritom ostao neiskorišten didaktički potencijal izložbenoga projekta koji će zasigurno privući veliki broj posjetitelja

i što je katalog tiskan uz Priču nad pričama – priča za sebe

Kad su ga 1924. Max Ernst i Paul Éluard pozvali da svoju sklonost nadrealnome veže uz njihov pokret, Marc Chagall bio je već itekako svjestan vlastite pozicije u umjetničkoj praksi svoga vremena. U tom je trenutku treći put izbjegao smještanje svoga stvaralaštva pod zajednički nazivnik: 1912. nije želio da ga smatraju kubistom, a šest godina poslije odlučno se ogradio od Maljevičeva suprematizma. Na stvaralačkome putu dugu gotovo osam desetljeća Chagall je uporno slijedio misao – autonomija iznad svega.

Izložba postavljena prije šest tjedana u Klovićevim dvorima prvo je predstavljanje Chagallova opusa u Hrvatskoj. U Zagreb su u predbožićnoj euforiji, na čijem se isticanju ustrajavalo osmišljenim marketingom domaćina, stigla djela iz pariškoga Musée National d’ Art Moderne, Centre Georges Pompidou, iz privatne zbirke Chagallovih nasljednica te iz Musée National du Message Biblique Marc Chagall (Nica), nastala između prvih i posljednjih desetljeća 20. stoljeća. Klovićevi dvori poveli su se za provjerenom praksom muzejsko-galerijskih ustanova diljem Europe u kojima je jedino mjerilo uspješna poslovanja broj posjetitelja. Priznati umjetnik, premijera, pogodan trenutak i moćni sponzori: izložba je predstavljena hrvatskoj javnosti kao »božićni poklon Galerije Klovićevi dvori«, pri čemu je (u prigodnom sponzorskom letku) djelo Marca Chagalla proglašeno »slikarstvom što budi i njeguje nadu« te stvara ugođaj primjeren blagdanskome vremenu. Posjetiteljima se u letku obećava »ćućenje slikarskih snova« i nešto niže u tekstu, ali opetovano »ćućenje ljubavi«, što zajedno s parafrazom u naslovu (Priča nad pričama) jasno odaje magnet za najširu publiku: nju zadivljuje isticanje iznosa potrošenih na organizaciju, na visoke standarde stalnoga nadzora (video i alarm) nad umjetninama, spominjanje postignutih optimalnih klimatskih uvjeta i osigurane kompetentne stručne skrbi, dakle, uvjeta koje pod normalno treba osigurati za održavanje svake izložbe slikarskog opusa. Autor izložbe Jean-Michel Foray već se kao direktor muzeja u Nici pokazao kao vrlo praktičan tip – prije nekoliko je godina zbog pregradnje i obnove matične ustanove privremeno iselio Chagallove biblijske cikluse i ponudio ih galerijama u Berlinu, Londonu i Beču (tada ih se prvi dočepao okretni ravnatelj bečke Albertine, koji obično ne poduzima ništa što nije zvučno, veliko i drukčije). Pakirajući Chagallova djela za Zagreb prema tematskome kriteriju, Foray je opet razmišljao praktično – utoliko što izborom djela koja će tri mjeseca provesti u Hrvatskoj i nije osobito riskirao.

Marc Chagall (1887–1985) rodio se u bjeloruskom Vitebsku, iz kojeg je odlazio nekoliko puta, ali ga nikada, o tome svjedoče djela, nije napustio. Usprkos opširnosti opusa i različitih tematskih preokupacija, njegovi glavni motivi ostaju nepromijenjeni. Na putu između jave i sna Chagallova umjetnost povezuje sjećanja na djetinjstvo, na ruralnu atmosferu bjeloruskoga geta i njegove tipične predstavnike sa svijetom koji nastanjuju nadnaravna bića, stvari i pojave, svijetom čudesnim, poetičnim i punim vedrine. Od obrazovanja u Sankt Petersburgu i pokušaja sinteze ruske narodne umjetnosti sa suvremenim europskim stilskim pravcima, Natalije Gončarove i Mihaila Larionova, Chagall je balansirao između avangardnoga i akademskoga ne odričući se djetinje zaigranosti koja mu je bila pratiljom najveći dio stvaralačkoga puta. U Parizu, gradu u kojem je 1910. kad je u njega stigao »blistalo Sunce Umjetnosti«, Chagall je prijateljevao s pjesnicima, prisustvovao eksperimentima kubista, svladao slikarske tehnike, naučio izići na kraj s kompozicijom i adaptirao orfizam (primjer je za to gvaš na papiru, pripremna studija za sliku Pijanac iz 1911. izložena u Klovićevim dvorima). No sve to nije značilo da se u potpunosti prepustio utjecaju određenog umjetničkog pokreta. Kako je sam zapisao, ambicija mu je bila stvoriti novu umjetnost koja bi nadišla naturalizam, impresionizam i realistični kubizam, jer je te stilske pravce smatrao prevladanima. Već 1912. Chagall je tvrdoglavo prekinuo s avangardom, miješajući židovsku duhovnost i rusku narodnu tradiciju s francuskom modernom, stapajući ih u jedinstven, bajkovit univerzum – Blaise Cendrars divio se poremećenosti njegovih slika, dok ih je Guillaume Apollinaire prozvao nadnaravnima.

Prvu samostalnu izložbu Chagallu je 1914. organizirao Herwarth Walden. Upravo su neraščišćeni računi s berlinskom galerijom zaslužni za Chagallov utjecaj na mlade njemačke slikare: njegova su djela nakon izložbe prodana i krenula su vlastitim putovima, dok je Chagall zbog izbijanja Prvoga svjetskog rata ostao u rodnome Vitebsku. Tijekom neplanirana osmogodišnjeg ostanka u domovini Chagall se okrenuo propitivanju svojih korijena i vlastita umjetničkog identiteta, pri čemu je razvio dokumentarni stil zabilježen u autoportretima, prikazima obiteljskoga i seoskoga života u Vitebsku. U istom razdoblju nastaje i serija Ljubavnici (kao naslovni rad izložbe u Klovićevim dvorima odabrana je slika Ljubavnici u sivom iz 1916–17. nadahnuta vezom, a zatim i brakom s Bellom Rosenfeld). U godini revolucije Chagall je kao komesar za lijepe umjetnosti okruga Vitebsk utemeljio umjetničku školu na koju je pozvao ugledne predavače – neke od najpoznatijih tadašnjih umjetnika. Maljevičev mobbing prouzročio je 1920. napuštanje škole koja je pretvorena u Suprematističku akademiju, a poziv Aleksisa Granovskoga, direktora i osnivača kazališta posvećena književnosti na jidišu u Moskvi da izradi dekoraciju kazališta i scenografije za buduće predstave dao je Chagallu priliku za odgovor Maljeviču i stvaranje novoga estetskog manifesta. Iz drugoga ruskog razdoblja datira i dodatna potvrda da je temeljna odrednica njegova života i stvaralaštva (usprkos tome što je početnom točkom svoje umjetničke karijere smatrao sliku Mrtvac nastalu 1908) bio zarazni entuzijazam: početkom dvadesetih godina 20. stoljeća Chagall je prihvatio mjesto učitelja u sirotištu u okolici Moskve.

Za kraćega boravka u Berlinu 1922–23. nakladnik Paul Cassirer predložio je Chagallu objavljivanje gotovo dovršene autobiografije Moj život s ilustracijama. Chagall se prvi put prihvatio graviranja dokazujući kako je između ostaloga i velik crtač, a zbog poteškoća s prijevodom teksta odabrano ih je i zasebno objavljeno tek dvadesetak. Boraveći do kolovoza 1923. u Berlinu, Chagall se temeljito upoznao s tehnikama gravure i litografije, kojima će se neprekidno baviti do kraja života. U Klovićevim dvorima izloženo je dvadeset bakroreza iz ciklusa Moj život, a popraćeni su kratkim ulomcima iz autobiografije.

Na poziv nakladnika i trgovca umjetninama Ambroisea Vollarda, Chagall se 1923. kao priznati umjetnik s mnogo prodanih radova i snažnom recepcijom ponovno uputio u francusku metropolu. Opus koji nastaje od trenutka napuštanja domovine često je osporavan i proglašavan manje zanimljivim i manje izazovnim od onoga starijeg. Drugo francusko razdoblje (1923–1941) obilježavaju radovi lirskoga karaktera, interes za naraciju i otvoreno iskazivanje emocija, prikazi pastoralnih ugođaja te velike narudžbe ilustracija za Gogoljeve Mrtve duše i La Fontainove basne. Za njih nastaju dvije serije ilustracija: u Zagrebu su izloženi bakrorezi objavljeni tek 1950–52, nakon što je nakladnik Tériade otkupio Vollardove fondove. Početkom tridesetih godina Chagall se, nakon putovanja u Palestinu, posvećuje i radovima vjerskoga karaktera. Tada nastaju doslovne ilustracije biblijskoga teksta koje tek djelomice slijede tradicionalnu ikonografiju, a na mjesto idealiziranih likova stupaju rustična lica Židova kojih se Chagall sjećao iz domovine. Grafike koje su stigle do Zagreba izdane su tek 1956, jer je ciklus ostao nedovršen puna dva desetljeća. Zanimljiva je pojedinost što su u Klovićevim dvorima izložene i izvorne bakrene ploče, nažalost bez objašnjenja u obliku popratnoga teksta koji bi uputio posjetitelje u to što vide, naučio ih na koji način da gledaju i objasnio im koliko vrijedan uvid u Chagallov stvaralački proces zapravo imaju pred sobom.

Od svibnja 1941. Chagall živi u egzilu u Sjedinjenim Državama gdje se ponovno posvećuje izradi autoportreta, tematizaciji sjećanja na djetinjstvo, evokacijama rata, varijacijama na temu raspeća i izradi scenografija za Baletno kazalište u New Yorku. Istodobno dovršava pojedine radove započete desetljećima prije – kompleksna djela iz američke faze koja odlikuje metaforika, a čine sumorniji dio Chagallova opusa (primjerice, Čovjek-pijetao iznad Vitebska, Saonice, Između psa i vuka, Duša grada), u Klovićevim su dvorima razdvojena tematskim kriterijem i nisu popraćena legendama.

Po povratku u Francusku 1947. Chagall se, u ozračju Matisseova rada na poznatoj kapeli u Venceu, posvećuje lakšim temama, slika pejzaže i izrađuje gvaševe eksplozivnog kolorita, njegovim prikazima lebde ribe, konji, zaljubljeni parovi i nevjeste, a nastaju i nove scenografije, tapiserije, zidne slike, mozaici, keramika i kostimi. Pedesetih se ponovno, ovaj put na velikim formatima, vraća tematiziranju biblijskih pripovijesti: nastaju pripremne studije za Biblijsku poruku, sedamnaest velikih slika i trideset i osam gvaševa za koje je izgrađen Muzej u Nici, otvoren 1973. Usprkos lakoći i zaigranosti kojom zrače, konačna su djela (a moglo ih se vidjeti u bečkoj Albertini zime 2004–05) rezultat do kojega je Chagall dolazio u brojnim pripremnim fazama: prethodili su im crteži, pasteli i mali formati u ulju koji pokazuju varijacije istih motiva. U Zagrebu, dakle, imamo priliku vidjeti pripremne studije, kompozicije Biblijske poruke u nastajanju, nažalost, bez prikladna objašnjenja u samu izložbenom prostoru. Primjerice, Pjesma nad pjesmama IV iz 1958. ulje je na papiru prilijepljenu na platno dimenzija 42 x 61cm i prikazuje (osim kralja Davida i Batšebe, nevjeste s velom koji ostavlja trag poput kometa, a interpretira se kao izraz ljudske duše koja se predaje Bogu) in statu nascendi ulje na papiru kaširanom na platno dimenzija 144,5 x 210,5 cm iz muzeja u Nici. Pjesma nad pjesmama V nastala 1965–66. s nazubljenim raznobojnim suncem kao posljednjim dijelom Biblijske poruke također je pripremna studija za veliko platno: na njemu je nebeska sfera rezervirana za kralja Davida koji se približava nevjesti svirajući harfu, dok se u zemaljskoj, ispred mosta na Dvini koja spaja Jeruzalem (lijevo) i Vitebsk (desno), pleše i svira. Dio izložbe posvećen je kolažima s temom cirkusa iz šezdesetih godina, a litografije iz serije Nica i Azurna obala (1967) predstavljaju hrvatskoj publici cvjetnoga Chagalla. Kao dodatak služi i dokumentarni film Françoisa Levy-Kuentza: Chagall – Rusiji, magarcima i ostalima iz 2003, koji se prikazuje u TV-salonu Klovićevih dvora.

Uopće nije sporno da je veliko zadovoljstvo konačno vidjeti Chagallova djela usred Zagreba. No, treba žaliti što je pritom ostao neiskorišten didaktički potencijal izložbenoga projekta koji će zasigurno privući veliki broj posjetitelja i što je katalog tiskan uz Priču nad pričama – priča za sebe. Nakon začudna početka (uz citat bez potpisa), slijede četiri lista na kojima se ponavlja naslov izložbe. Na četvrtom je otisnut i sadržaj izdanja bez brojeva stranica prema kojima bismo saznali opseg tekstova kustosice Marine Viculin (Priča nad pričama, stranica broj 17) i Jeana-Michela Foraya (Chagall između neba i zemlje, stranice 19-83), ili opseg kataloga bez popratnih tekstova (stranice 85-247) i umjetnikove biografije koju je sastavila unuka Meret Meyer (stranice 250-279). Formati nekih reprodukcija približavaju se onima poštanskih maraka (okruženih bjelinom prazne stranice), što je slučaj i s fotografijama uz Chagallovu biografiju, od kojih ni jedna nije potpisana tako da znamo što prikazuje, kada i gdje je snimljena (primjerice, uz fotografiju na stranici 256 trebalo bi stajati »Marc Chagall radi na predlošku Uvoda za Židovski teatar, Moskva, studenoga 1920«). Autorica ovog prikaza želi vjerovati, tko zna zašto, da joj je u ruke došao jedini tiskani primjerak kataloga s tako očitim propustima, i da će zagrebačka publika uspjeti odgonetnuti Chagalla iako joj nisu ponuđeni pouzdani smjerokazi.

Libuše Jirsak