Laičnost i laička republika

Laičnost i laička republika

Za laičnost religija nije problem niti laičnost ima za cilj borbeni ateizam i uništenje religije. Zapravo, upravo zato jer smatra da je i religija važan dio života pojedinaca laička država nema prava miješati se u ta pitanja

Riječ laičnost (laicité) nastala je u 19. stoljeću kao izvedenica u francuskom jeziku od pridjeva laďque. Riječi laičnost prethodi riječ laicizam, koja se prvi put pojavljuje 1842, a njome se označava »doktrina koja teži dati institucijama nereligijski karakter«, kako ističe Guy Bedouelle. Riječ laičnost spominje se prvi put 1871. kao neologizam, a ušla je u uporabu s raspravom o javnom obrazovanju. Svoju punu afirmaciju laičnost je doživjela u Francuskoj zakonima o javnom obrazovanju Gobleta i Ferryja između 1880. i 1886, a osobito Zakonom o odvajanju crkve i države od 9. prosinca 1905, koji je još na snazi, a osnažen je primjerice zakonom o zabrani isticanja vjerskih simbola u javnim školama iz 2004. godine.

Načelo laičnosti afirmira ideju republike, zasnovane na ideji suverenih građana koji uživaju potpunu jednakost, s jedne strane, te ideju da je svakom partikularizmu mjesto u privatnoj sferi, ne poričući činjenicu da se između pojedinca, građanina i republike nalaze mnoge formalne i neformalne zajednice. Laičnost je dakle jamstvo javne sfere, univerzalnoga prostora rezervirana za ono zajedničko svima te je time preduvjet uspostavljanja jedinstvene političke zajednice. »Vjerska neutralnost države samo je naličje lica koje je njezina težnja za univerzalnim i vrijednostima zajedničkim svima«, kaže H. Pena-Ruiz. Sukladno tomu, laički prostor niti je plurikonfesionalan niti monokonfesionalan, on je nekonfesionalan; a može se kršiti otvorenim ili prikrivenim privilegiranjem jedne ili više konfesija.

Laička republika uzima u obzir da građani mogu imati najmanje tri osnovna, uvjetno rečeno, duhovna uvjerenja: prvo, da su teisti i da po uvjerenju ili vjerovanju pripadaju određenoj konfesiji ili da svoj teizam ne dijele u vjerskim zajednicama; drugo, da su ateisti ili, treće, da su agnostici. Laička republika ne može si dopustiti da utječe ni na vjersku opredijeljenost niti na vjersku neopredijeljenost. Ona mora ostati neutralna od nametanja bilo kojega duhovnog stava, osiguravajući time jedinstvo i jednaku uključenost svih u javnoj sferi. Načelom laičnosti republika pokušava ako ne smanjiti, a onda barem ne povećavati sukob između različitih, često veoma sukobljenih vjerovanja, uspostavljanja dominacije koju pojedina skupina želi provesti nad pojedincima i time se legitimirati kao jedini predstavnik njihova mišljenja ili privilegirati pojedine skupine naspram drugima.

Oštra je suprotnost laičnosti klerikalizam kao naličje političke uporabe religije u rukama pojedine povlaštene skupine. On se sastoji od negiranja načela jednakosti i unutar samih vjerskih zajednica proizvodi odnose dominacije i podložnosti, a time i nedemokratske hijerarhije. Može se reći da je svaki klerikalizam nespojiv s načelima demokracije i republike. Isto tako, protivnik načela laičnosti nije samo religijski partikularizam koji pretendira da utječe na javnu sferu i time postavlja komunitarna prava, ako ne iznad, a onda barem u istoj ravnini s univerzalnim pravima, nego je protivnik načela laičnosti i svaki drugi partikularizam koji iz bilo kojeg razloga želi zauzeti javnu sferu ili teži njezinoj podjeli. Laička republika ne priznaje drugi pravni subjekt do individualnog pojedinca, koji je jedini sposoban birati duhovne uzore. Time ona omogućava svakom građaninu da slobodno odlučuje o svojim interesima bez posrednika.

Po svojem podrijetlu laičnost ne treba brkati s procesima sekularizacije i, sukladno Bergerovim zaljučcima, procesima desekularizacije. Peter Berger je, naime, revidirao svoju poznatu teoriju sekularizacije i tvrdi da je »svijet danas isto onako žestoko religiozan kakav je oduvijek bio, a mjestimice i više no ikad; to znači da je čitav korpus literature historičara i društvenih znanstvenika općenito zvan teorija sekularizacije u biti pogriješio«. S druge strane, Ronald Inglehart i Pippa Norris pokazali su u svojim istraživanjima da je moguće ponuditi alternativnu teoriju sekularizacije, zasnovanu na uvjetima egzistencijske sigurnosti.

Kako bilo, laičnost ne znači da se društvo mora sekularizirati kako bi bila uspostavljena jednakost među ljudima. Iako je vrlo teško očekivati da se ideja jedne univerzalne javne sfere, očišćene od partikularizama, mogla ostvariti bez borbe protiv komunitarnih interesa pojedinih konfesija. Sekularizacija je možda samo privremeno ostavila više prostora razmišljanju o tome da društvo nije jednoobrazno u svojoj duhovnoj opredijeljenosti i da treba poštivati činjenicu slobodnoga prijelaza iz teizma u ateizam ili agnosticizam i obrnuto. S druge strane, proces sekularizacije može govoriti i o tome da je religija koja je napustila javnu sferu sada postala okrenuta duhovnom i manje zauzeta za ideološko i fundamentalističko upravljanje pojedincima i zajednicama.

Za laičnost religija nije problem niti laičnost ima za cilj borbeni ateizam i uništenje religije. Zapravo, upravo zato jer smatra da je i religija važan dio života pojedinaca laička država nema prava miješati se u ta pitanja. Stajalište neuplitanja republike u privatnu sferu pojedinaca veoma je važno i teološki prihvatljivo. Afirmirajući sferu političkog odlučivanja kao neovisna od utjecaja pojedina vjerskog naučavanja načelo laičnosti ujedno afirmira i sferu odlučivanja pojedinca na privatnoj razini kada želi vjerovati ili ne vjerovati. Time se potvrđuje sloboda savjesti, koja je mnogo šira od pojma vjerskih sloboda i time im prethodi. Upravo zato jer je republika proizvod svih njezinih građana, koji su ujedno i nosioci suverenosti, ako taj pojam ne treba kao što veli Jacques Maritain baciti u staro željezo jer je skovan na istom nakovnju kao apsolutizam, ona mora zaštititi slobodu i jednakost. Laička republika ne znači ateističku republiku, niti ona afirmira ili pretpostavlja ateizam drugim načinima vjerovanja. Jednako tako laička republika ne može biti ni katolička ni islamska ni bilo čija druga, ako po definiciji pripada svima.

Hrvoje Špehar

Hrvoje Špehar (1979) diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a apsolvent je filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorand je na poslijediplomskom studiju Komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti. Na istom fakultetu od 2006. radi kao znanstveni novak na projektu Socijalna prava izražavanja, a potom na projektu Pravni sistem: temeljni problemi, koji vodi prof. dr. sc. Ivan Padjen.