Jerry i Sokrat

Jerry i Sokrat

Seinfeld i filozofija, ur. William Irwin, prev. Karmela Cindrić; Jesenski i Turk, Zagreb, 2007.

Uz mnoštvo terapeutskih priručnika za samopomoć koji čitatelje žele uvjeriti kako im filozofija može promijeniti život i obilje esejističkih naslova u kojima se široku publiku pokušava nagnati da posegnu za djelima filozofa, tu i tamo mogu se naći i zanimljivi naslovi u kojima se ta disciplina primjenjuje kao metodološki okvir za analizu nekih suvremenih medijskih fenomena ili naprosto kao interpretativni obrazac za popularnu kulturu u cjelini. Za drugi spomenuti trend zaslužan je ponajprije psihoanalitičar i filozof Slavoj Žižek, u čijim se djelima pop-kultura tumači iznimno dovitljivim filozofskim analizama. Stvar dakako nije u popularizaciji same filozofije, nego u posve ispravnu mišljenju da se danas jedino s pomoću filozofijske analize filmova, medijskih zbivanja ili komercijalne proze može doista shvatiti svijet u kojem živimo. Negdje na tom tragu nalazi se i šarmantna, ali daleko manje ozbiljna knjiga o filozofiji Seinfelda, jedne od najpopularnijih TV-serija devedesetih s obožavateljima i kultnim statusom koji vjerojatno imaju još jedino pajtonovci. Knjiga se sastoji od petnaest tekstova podijeljenih u četiri cjeline: prva je posvećena likovima (Jerry, Kramer, Elaine i George), a preostale tri osnovnim filozofskim pristupima. Priređivač zbornika William Irwing polazi od pretpostavke kako je riječ o »najfilozofskijoj seriji svih vremena«, seriji o ničemu, u kojoj se tematiziraju neke filozofske dvojbe. Svaki ljubitelj serije i bez knjige će priznati da ona uistinu pruža potencijal za takvu interpretaciju, a Irwing, zajedno s ostalim autorima, detaljno razmatra ideje, šale i likove iz serije uklapajući ih u svojevrsnu ontologiju svakodnevice. Prema njemu, već je i sâm naslov filozofski (Seinfeld znači polje bitka), a eksplicitno problematiziranje činjenice da Jerry snima seriju koja govori o ničemu, tj. o svakidašnjim situacijama u nizu beskrajnih dijaloških i neobičnih scenarističkih improvizacija, dovoljna je za postavljanje ontoloških temelja.

Primjerice, u prvom se tekstu Jerryja uspoređuje sa Sokratom, povezuje ih motiv neprestana propitivanja i ironije. George je pak blizak Aristotelu s obzirom na problematiku vrline, obuzdavanja želje te ostvarenja sreće i kreposti, Elaine je feministica koja teži samo zadovoljenju vlastitih nagona, a Kramer je pak blizak Kierkegaardu, utjelovljujući treći stadij ljudske egzistencije: onaj estetske sfere postojanja bez životnih problema i obveza, dakle osobe produljenog puberteta i jednodnevne zanimacije, životnoga stila koji čisti estetski užitak pronalazi jedino u nesputanoj slobodi. U krajnjoj liniji, čak se i isprazno brbljanje likova može analizirati kao hajdegerovsko naklapanje / brbljanje (Gerede) ili Wittgensteinova svakodnevica. Među zanimljivim tekstovima iz ostala tri dijela knjige treba spomenuti onaj o usporedbi Seinfelda i Sartrea o problemu osobnog identiteta koji je uvijek relacijski identitet (prijateljstvo likova u seriji), zatim tekst o Parmenidovu učenju o ničemu i vječnom vraćanju istog kao i nekoliko drugih tekstova koji pokazuju kako su interakcije s drugima konstitutivne za izgradnju jastva, jer je ja uvijek proizvod intersubjektivnog djelovanja. Serija stoga djeluje kao ideologija koja se prikriva ironijom i cinizmom. Tajna Seinfeldova humora sastoji se u tome što on ukazuje na značaj beznačajnog te na problem moralnosti u suvremenom američkom društvu, o čemu progovara posljednji tekst u knjizi o supererogatornim djelima. Iako su tekstovi koherentna cjelina, autori nipošto ne zastupaju ujednačena stajališta, pa su vidljive i razlike u interpretaciji kao i u kvaliteti pojedinih priloga. Kao što je već rečeno na početku, Seinfeld i filozofija uklapa se u novije publicističke trendove, koji se odnose na stalnu potrebu članova akademske zajednice da se filozofija olakša ili pak da se primijeni na sva područja popularne kulture. No, za razliku od velikoga broja dosadnih ili iritantnih autora (npr. de Bottona) Irwing i kompanija napravili su duhovitu knjigu koja će zbog popularnosti serije imati zasigurno velik broj čitatelja, unatoč tomu što se u hrvatskom prijevodu pojavljuje čitavih osam godina nakon izvornika na engleskom pa je stoga manje aktualna nego što bi bila da je prevedena početkom desetljeća.

Tonči Valentić