Jedna bodulska priča

Jedna bodulska priča

Lakomost nije osobina kojom bi se čovjek hvalio. Rijetko za sebe kažemo da smo lakomi. Češće za druge – valjda po onoj biblijskoj o trunu u bratovu oku, uz brvno koje ne vidimo u vlastitu. Lakom je onaj koji ima stalnu i jaku želju da dobije više nego što mu pripada ili što zaslužuje, čak traži i ono što mu ne pripada, koji nastoji dobiti preko svake mjere; gramziv, pohlepan, nezasitan, neumjeren. Lakomac i lakomica lako će se polakomiti za novcem i drugim blagom ovoga svijeta, ali i za raznim počastima u društvu. Osim muških i ženskih predstavnika tih više negativaca nego pozitivaca – u svakom slučaju nesimpatičnih – lakomac u Hrvatskoj znači i pretili (ili tusti) četvrtak (to je onaj prije poklada) te veliki lijevak. To znači i lakomica, uz ostala njezina značenja – žlijeb za vodu u mlinu, veliki prozor na štaglju kroz koji se baca sijeno, vrh raonika i korito za pretakanje vina. Upravo ova podrumska i podrumarska značenja – lijevaka i korita za pretakanje vina – dala su toj riječi i jedno metaforičko – pijanica.

No u samoj riječi lakomost ne krije se obilje nego, naprotiv, glad. U kajkavskom, čakavskom i u slovenskom jeziku ta se veza vidi vrlo jasno: lakota, lačan, lačen znače glad, gladan. Lačan se upotrebljava i u štokavskom, ali samo za pse. Praslavenski korijen *alk istisnuli su iz hrvatske upotrebe sinonimi glad, gladan, gladovati, a sačuvao se i stvorio je leksičku porodicu samo sveslavenski i praslavenski pasivni particip prezenta *olkomú/alkomú, što je dalo lakom. Taj korijen nalazimo u mnogim drugim i slavenskim i neslavenskim jezicima: npr. lit. alkti znači gladovati, alkanas gladan, staropruski alkins znači prvotno gladan, ali potom i trijezan; češ. lakomý znači lakom, škrt, tvrd; lakota lakomost i požuda; polj. lakomy pohotan, a rus. lákomyj sladak, slastan, ukusan.

I žudnja, pa onda i požuda, izvlače se iz gladi. Prabaka im je prasl. riječ *goldú, koja je metatezom likvida dala glad, a šukundjed ie. korijen *ghel, s prijevojem *ghol, koji se i danas lijepo vidi u tom niskom predmetu želja – Goldu (zlatu) i Geldu (novcu).

Čudno, no kad čujem riječ lakomost, prvo na što pomislim nisu ni pohotnici, ni častohlepnici, nego moja stara susjeda iz Dobrinja, Marijěca. Poznavala sam je tridesetak godina. Kao da se s godinama nije mijenjala. A imala ih je barem šezdeset kad sam je upoznala. Upoznala? Što sam o njoj znala? Od prvoga do zadnjega dana naš je razgovor bio

više-manje isti. Opušteno ljetni. Čim bih otvorila vrata svoje konobe, vidjela bih njezinu kuću. Po položaju škura znala bih kuda se po kući kreće, što radi i je li uopće doma. Dugo nije zaključavala kuću. Ne, nije zaboravljala. Svi su tako postupali. Ključ u bravi izvana svakom je dovoljno govorio da nikoga nema u kući. Nije trebalo provjeravati cimanjem kvake. Danas, kada su lopovi spremni prepiliti i pola krova da opljačkaju komu kuću ili stan, kada rešetke na prozoru nisu samo na podrumskim stanovima nego uzlaze i na više katove, drago mi je što sam još na svoje oči vidjela taj drevni bodulski običaj. Primjer i osobnoga poštenja i respektiranja tuđeg vlasništva. Kako onda Marijěcu, koja nije zaključavala ni svoje pa gdje bi onda hlepila za tuđim, koja za sebe nikada ništa nije tražila, nikada molila ni najmanju uslugu, a kamoli nešto drančila, povezati s lakomosti?

Kao jedna od rijetkih, sama je to za sebe govorila. ‘A, ši, ja san jako lakňma. Na palęntu. To mene jako dopŕda.’ Isključila sam svoje standardnojezično uho i slušala što će mi još reći o svom ‘poroku’. A njezina ‘lakomost’ ogledala se u tome što je svaki dan išla svojoj na noge slaboj sestri, skuhale bi padčlicu palęnte, no njoj nije bilo dosta što bi pojela kod sestre, nego je u limenom lončiću nosila ostatak kući. Za veččru. Z mlíkon. A i škoda je bacit. Hranu, ne daj Bože! To je grih. Palęnta je bila u rangu kruha. Osnovna hrana stoljećima. Ako je i nje bilo. Oskudicu je, kao i sve moje stare dobrinjske susjede, podnosila stoički i ponosno. Danas je mladima gotovo nezamisliva i takva neimaština i što su sve te žene preturile preko glave da u kući bude barem brašna. U uvali Soline (već i samo slano ime kazuje da se ondje u plitkom moru brala sol) nakrcale bi se kao mazge, 2–3 vreće soli na pleća pa na vesla do Crikvenice, a poslije kojekako do Slavonije. Ta dvosmjerna ruta trajala je i tjedan, dva. U Slavoniji su sol trampile za brašno. Pa kad su se i opet dobrano opteretile, kretale su put svojega otoka Krka. Da su i mašuć rukama, bez ikakva tereta, prtile put od Solina do Dobrinja, koji je na dvjestotinjak metara iznad mora, ne bi im bilo lako. No brižne za ‘famčju‘, teglile su uporno i strpljivo kao i njihovi magarci, mazge i mule.

Marijěcu nikad nisam čula da se žali. Niti sam čula da se tko žali na nju. Naši su razgovori bili više engleski. O vremenu. ‘A je danŕs teplň!’ ‘A je, je, ča moremo?’ ‘Ćemo kafč?’ ‘Dođite Vi k meni’, zovem je jer znam da sebi kuha neku divku, cikoriju, neki kavin nadomjestak, a pravu ‘kafč’ čuva za goste. ‘Ma draga Vi, samo pridite.’ I penjem se na njezinu voltu na našu porciju razgovora. Uvijek me pita isto: ‘Idete na kupanje? Ala, hote, lipo je vrime.’ Ja nju pitam: ‘A Vi? Što ćete Vi raditi?’ ‘Iman ja čuda dela. ‘Ren sestri, ona nima nikega da joj pomňže, a slaba je.’ No za ‘čuda dela’ ipak nije takva ‘priša’. Ako prođe sitnim koračićima Dončica, koja cijelom ‘Gorěnjem gradu’ nosi kruh, mlijeko i pecivo iz butîge, pozvat će i nju (‘Sidi malo, Dončica, ma si potna’). A ako je zazove Katica ili Anica (‘Marijěca, pokaž’ se!’), škoda bi bila da ne pridu i one. Pa kad se skupe 3–4 nonice stare, ja im više nisam potrebna. No taj sam dio ‘razgovora’ najviše i voljela. Kad bih se ‘izblendala’ i slušala njih kako govore. Bilo je u tom jeziku i živkanja vrabaca (ne znam zašto ni po čemu, no u Dobrinju im kažu ‘pinguzi’) i pijukanja pilića u mekoj čakavštini, na trenutke (meni) nerazumljivoj. Kako su samo živo pripovijedale! I smijale se. Smijale su se već i na sam spomen nečijeg imena. Tko zna za koliko su se desetljeća udaljile?! Preklapanje na vremenskoj osi teklo je sinkrono, bez rezova. Uronile bi na jedan dopodnevni trenutak u zajedničku prošlost, u kojoj mene naravno nije bilo. Tu i tamo kao da su mi se htjele ispričati – ‘Ma Vi ga ne znâte’, ‘E, ja, ona je umŕla dok Vi još niste bili u Dobrěnju’. Uopće, pokazalo se da ti vikendaši nikoga ne poznaju niti mogu zapamtiti ‘ki je ki’. No kako se ionako malen krug starosjedilaca počeo brzo smanjivati, svako sam ljeto i ja imala sve više poznanika među umrlima. ‘Evo, i ja već znam deset pokojnika samo iz naše ulice’, rekla bih, kao da je to neka šifra za ravnopravnije mjesto u njihovu klubu. No moje ‘poznavanje’ Vicenca ili Marice svodilo se samo na ime. Čak ne i na nadimak, a kamoli na prezime. Koji Vicenco? Dručić ili Pavačić?

Marijěca je imala ‘dvi vešte’ – jednu za svaki dan i jednu za neděju, za crikvu. Tako i postňle. Nedjeljom je naša ulica bila bučnija za lupkanje tih blagdanskih potpetica. Običnim danom te su žene hodale nečujno, kao ‘tihotapci’ u platnenim šlapama iz kućne radinosti. Kao da su mladost provele na Azurnoj obali, nosile su nešto poput ‘espadrila’, puno prije nego što su špagerice postale modni hit. Same su ih šivale. Potplat podebljan, više puta proštepan. Prale su ih, kao i sav veš, u maštělu, na ruke, a sušile kao kante za mlijeko – nataknute na neki kolac u vrtu.

I tako su prolazile godine, zapravo ljeta, naših druženja. Sa svakom godinom naš je obred poprimao čvršći i nemuštiji okvir. Kao u jednoj dragoj mi Saroyanovoj noveli, riječi nam nisu trebale. I kad smo šutjele, mi smo razgovarale. Ja ni danas, kao ni prije više godina, ne bih znala prepričati ni jedan naš razgovor. No zato dobro pamtim iz kojeg je limenog lončića pila ‘svoju’ kavu Marijěca, a iz koje sam porculanske šalice, izvađene pomno iza stakla kuhinjskoga kredenca, pila ja. Iz koje je limene doze ona stavljala ‘cukar u kafč’, a iz koje je porculanske ‘cukerdoze’ bio ponuđen meni. I kako se majčinski zabrinuto čudila što ja pijem samo vodu, onu običnu, iz ‘špine’, a bez kapi vina ili barem voćnoga sirupa.

A onda je došlo ljeto kad se po ‘škurama’ nije dalo zaključiti više ništa. Nisu se otvarale, nisu škripale. Nije se čulo cinkanje starinskoga kredenca na podu od dasaka kad god bi prošla po kuhinji. Ni cilikanje tanjurića na lončiću s palentom dok se – penjući se na svoju voltu – sve češće rukom pridržavala za zid. Bila je bliža devedesetoj nego osamdesetoj. Jedna od onih kojoj te godine ‘nitko ne bi dao’. Kako je mirno živjela, tako se mirno i ugasila. Gledam još jednu zatvorenu kuću u Dobrinju (a i moja se sve rjeđe otvara). Nisam ni u snu mislila da ću skromnu i samozatajnu Marijěcu pamtiti po riječi koja toliko odudara od nje – lakomost. No ona mi je pokazala kako samom sebi treba priznati i tako sitan ‘porok’ kakav je tanjur palęnte. ‘E, moja Marijěca, kafč bi se otčlo’, govorim sama sebi ‘po bôdulsku’. Ne moram se domišljati što bi mi odgovorila: ‘Znân, znân, ma moramo zęt se ča pride. Takň je.’