Izlaz je u dijalogu, ponosu i prkosu

Izlaz je u dijalogu, ponosu i prkosu

Nas smo trojica, Tahir, Boris i ja, došli do zajedničkih rješenja s različitih svjetonazora i razmišljanja u kazalištu. To je bio jedini način da se suprotstavimo totalitarizmu. Vitezovi otrulog stola bili su komunistički CK, Tito je bio kralj Artur, Dolanc je bio Lancelot, Jovanka Ginevra. Beskrajno smo travestirali i ismijavali. Po glavi smo dobili za Domagojadu, zbog koje smo napadnuti u Sarajevu jer smo u jednom dijelu progovorili o sadašnjici. Ali nije nas napao Srbin ili Musliman, nego Hrvat koji je poslije postao hrvatski ambasador u Makedoniji. Eto, to je prava hrvatska priča

Nino Škrabe, dramski pisac, publicist, scenarist, autor više od šezdeset kazališnih komada koje je napisao sam ili s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom, istodobno kazališni redatelj sedamdesetak predstava u svojem Gradskom kazalištu Jastrebarsko, koje vodi već četrdeset godina, prije dvije, tri godine na Histrionskom ljetu na Opatovini pobirao je lovorike. Naime, njegov prvi hrvatski slikopis u dva dijela, kako stoji u podnaslovu, Ljubica, napisan prema jedinom dramskom djelu Augusta Šenoe iz 1866, smjestio je u 1941. godinu, kada se u njemu »očituju sva socijalna i politička previranja: jedni su za Mačeka, drugi za partizane, treći za ustaše, četvrti za naciste, peti za kralja…«. Sada su u tijeku pokusi njegove prilagodbe Schnitzlerova Zelenog kakadua u Komediji, koja je i povod razgovoru.

Nakon više godina razgovaramo u vašoj sobi odakle se prije vidjela šuma koje sada nema. Zašto?

– Postala je stratište. To je strašan kulturocid i ekocid. Hrvatske šume posjekle su samo središte, pluća i njedra grada, pola šume koja je više stoljeća bila dio vizure Jastrebarskog, naše šetalište i sanjalište, utočište sportaša i stanište ptica i životinja, i što je najtužnije, mjesto u kojem je posijano na stotine grobova jaskanskih djevojaka i mladića, nevinih ljudi koje su zlotvori tamo poubijali od 1945. do 1947. godine. Protjerane su životinje, uništene staze, pometeni vodotokovi i poniženi grobovi. Svi poštuju svoje mrtve osim Hrvatskih šuma i struktura vlasti na svim razinama čiji je grijeh svojedobno spomenuo kardinal Bozanić.

Što ste vi poduzeli?

– Digao sam strahovitu dreku pišući otvorena pisma. Ljudi su me poduprli, sječa je barem zasad stala i sada se u Jaski osniva udruga za zaštitu povijesne, kulturne i prirodne baštine. Ta, sada ubijena šuma, bila je jedan od razloga što sam se vratio kući iz džungle zagrebačkog asfalta.

Je li se od toga doba promijenio odnos metropole prema provinciji?

– Ne. Jednom sam napisao da je Jaska grad koji ima predgrađe od milijun stanovnika. To sam napisao i zato što u Zagrebu mnogi misle da cijela hrvatska kultura stane od Mimare do Lisinskog i da je iza Savskog mosta blato. Ali nije baš tako. Jaska ove godine slavi četrdeset godina svog kazališta, a tu postoji kultura još od Benedikta Vinkovića, Rafaela Levakovića, Tome Mikloušića, Ljube Babića, Vlade Vlaisavljevića… Svaki naš mali grad ima kulturnu povijest vrijednu poštovanja.

Kamo vodi metropolizacija kulture?

– Ne vodi dobru. Mi smo narod koji voli svoje regionalne identitete. Od Međimurja do Konavala, od bunjevačkih salaša, Srijema i Slavonije pa do Istre svaki kraj ima svoj fini pečat. Naše je bogatstvo raznolikost, a ne metropolizacija. Prije dvije godine, kad je bila godišnjica Ivane Brlić Mažuranić, i u Dubrovniku je igrana naša predstava o Ivani u kojoj je uspješno sudjelovao doslovno cijeli grad, o tome naši velegradski dnevnici i tjednici nisu zabilježili gotovo ni retka. Onda sam vidio što znači kad se zanemaruje čak i hrvatska Atena. Zašto mi podcjenjujemo naše bisere i naše raznolikosti?

Podcjenjuju li ih oni koji ne znaju vrijednosti ili netko drugi?

– Mislim da to čine klanovi. U njihovim je rukama javno mnijenje, njih zanima samo njihov uski krug, lobi, manipulacija. Pišu o onima s kojima piju kavu, s kojima se druže i unaprijed znate što i kako će netko o nekom napisati. Točno se zna koje novine o čemu neće napisati ni retka. Ne može se dogoditi da netko iz jednog lobija napiše pozitivnu kritiku o nekome tko ne misli kao njegov krug, estetski i etički. Danas svi pišu o svojima.

Čega je to posljedica?

– To je posljedica uskogrudnosti, sektaštva i zloće.

A politike, globalizacije...

– Danas gotovo sve stranke govore: idemo u Europu, idemo u Europu. Ne možete čuti da bi tobožnji konzervativac o tome mislio drukčije od tobožnjega socijaldemokrata. Duša boli čovjeka kad vidi pasivnost takozvane ljevice uz ovakav tajkunluk i pljačku, gdje pet obitelji živi raskošno, a mi drugi jedva preživljavamo. Naši socijaldemokrati, koji bi trebali biti svijest društva, u izbornoj noći pjevaju Po šumama i gorama, Od Vardara pa do Triglava i Druže Tito, mi ti se kunemo, dok iz dana u dan vidimo i otkrivamo nove grobove u Kočevskom Rogu, Macelju, Jazovki, mojem Goviću… Pa zašto ne podvuku crtu i kažu, nećemo više o tome, idemo naprijed, mi moramo biti svijest pravednijeg društva.

Ali njih, čini se, zanima društvo koje se bori za svoju prošlost?

– Tako ispada. Eto ta i takva ljevica nudi nam nekakav neokomunizam prema kojem je i pokojni Ivica Račan u svim svojim fazama bio socijaldemokrat par excellence.

Znači li to da je naš narod zaboravljiv?

– Mislim da narod previše gleda u ekran i što mu servira Veliki Brat često uzima kao istinu. Zatvoren je prema unutra i boji se govoriti. Najveći je problem našega društva strah, koji smo naslijedili od prošloga režima, kad se nije smjelo reći što mislite. Danas su mladi pasivni, prepuštaju se videoigricama, preuzimaju nekakve globalističke parole i srljaju u jednoumlje. Svi slušaju istu glazbu, svi govore isti sleng, dio se prepušta nasilju i zlostavlja one koji drukčije misle.

Ne odgovara li to politici, koja time odvraća pozornost od problema za koje je odgovorna?

– Nije to samo hrvatski problem. Kao da nekom odgovara da se ti dječaci međusobno mrze i mlate na utakmicama, da razaraju gradove i mala mjesta u Hrvatskoj i vani. Robovlasnici kupuju male Brazilce i Afrikance da bi ih mogli bolje prodati, iako iste takve ili bolje igrače imamo i mi. Samo, oni imaju roditelje kojima će se to dijete vratiti poslije utakmice. S njima se ne može lako manipulirati i ne može ih se rasprodavati.

Zar nije čudno da na to malo ili nikako reagiraju tzv. nevladine organizacije, koje zdušno reagiraju na neke simbole, zastave…?

– Ponekad se čini kao da netko svime manipulira da bi se ova zemlja rasprodala. I tu nema razlike između jednog i drugog medija, između istine i laži, između stvarnog i iznuđenog dokaza. Dojam je da se ponavlja sve što se događalo Stipici Radiću kad je upozorio da ne srljamo kao guske u maglu. To dokazuje i ZERP. Pa normalno je da ga treba primijeniti. I o tome razgovarati sa susjedima. Ali na ravnopravnoj osnovi. Pokažimo malo ponosa kao što ga je recimo pokazivao Island kada se na englesko osporavanje morskoga pojasa i prijetnje ratnim brodovima suprotstavio ribarskom flotom. I pobijedio..

Zašto se o tome malo piše u našoj najnovijoj književnosti?

– Djelomično sam o tome govorio kad sam spominjao kritiku koja piše samo o svojima. Ako toga i ima, slabo je poznato. Meni su recimo u početku bili simpatični fakovci. Podsjetili su me na sedamdesete. I moja se generacija tada obrušavala na sve, a najviše na represivan režim. Sjećate li se histrionskih i zekaemovskih predstava, Domagojade, Glumijade, Histeri(o)jade, Torza… Bili smo buntovnici kao i oni. Fakovci su ne videći druge sebe pretvorili u nekakve svete krave. Ponašaju se kao da su bogomdani, kao jedina književna vrijednost ovoga prostora. A i među njima ima onih koji se šlepaju i skrivaju iza nekolicine odličnih pisaca.

Pretprošle ste godine bili član žirija u Puli, a prošle u žiriju nagrade za dramski tekst Marin Držić. Je li bilo pritisaka da utječete na dodjelu neke nagrade?

– Nije, imali smo potpunu autonomiju odlučivanja i u Puli i za Držića i pritom smo bili maksimalno zaštićeni.

Zašto su vas izabrali u žiri?

– Vjerojatno zato što sam neovisan, ne pripadam nijednom lobiju, a oni koji me dobro poznaju valjda su se proteklih godina uvjerili da nastojim biti pravedan i objektivan.

Kakvi su suvremeni hrvatski dramski tekstovi?

– Manje-više riječ je o dobrim, čak odličnim komadima i šteta je da se ne igraju. Ali sve su to uglavnom drame beznađa, jada, tuge i čemera. Nema komedije, nema smijeha, nema humora…

Čega je to slika?

– Slika vremena, onoga što nam se događa, konkretno tajkunizacije. To mogu potvrditi i iz perspektive Jaske, gdje živim. U jaskanskom kraju isti čovjek, ista tvrtka, vlasnik je i mineralne vode Jamnica, i pitke vode iz Svete Jane i vina Jaska. Trgovina u Jaski također je njegova, samo još čekamo da se Jastrebarsko nazove njegovim imenom. Kad se vlasnik te tvrtke helikopterom spušta u svoj vinograd u Mladini, televizija to snima kao da je grof Erdödy uskrsnuo.

Kao da mu zavidite?

– Bože sačuvaj. Ja tog čovjeka ne osuđujem, poštujem njegov talent i trud, no sumnjam da je to odraz njegove sposobnosti. Prije će biti da se izvrsno koristi slabostima sustava i kao poštanske marke skuplja poduzeća.

Je li za tako loše temelje hrvatske države kriv Tuđman?

– Ne može biti kriv jedan čovjek! Gledajući s distance Tuđman je bio potreban u vrijeme stvaranja države jer je najbolje poznavao protivnika i na najbrži je način stvorio državu. Pojavili su se problemi kad je počela divlja privatizacija i pretvorba još u vrijeme neprijateljske agresije te posebno u vezi s BiH jer se nije poznavao mentalitet tamošnjih Hrvata.

Ako se Tito odrekao Banovine Hrvatske, koju su bili priznali i Englezi i Francuzi i Nijemci i Talijani, posebno Srbi i svi drugi, i sve poništio avnojevskim granicama, ne smije ih se danas odricati Hrvatska. Ne smije se pustiti da tamošnji hrvatski narod doživljava kalvariju za kalvarijom. Ako smo već razdijeljeni u četiri države (ne zaboravimo ni vojvođanske ni bokeljske Hrvate!), što je nemoguće mijenjati, zašto dijelimo hrvatsko nacionalno biće? Goleme su zasluge hrvatskog življa u BiH za hrvatsku kulturu, znanost, sport.

Glede podjela, kako vidite dva društva hrvatskih književnika, na jednoj Hrvatsko društvo pisaca, a na drugoj Društvo hrvatskih književnika?

– Mene to uopće ne smeta, neka ih bude i više, samo neka bude dobra književnost i neka jedni s drugima možemo razgovarati.

Ne mislite da je u pitanju jugoslavenstvo i jugonostalgija?

– Ma ne. Komu je danas do Jugoslavije i do Beograda? Nikomu, čak ni ljevičarskim internacionalistima. U pitanju je više žal za mladošću i društvom u kojem je bilo više socijalne pravde. Kad razgovaraš s onima tamo ko nas bre zavadi, ne treba ti prevoditelja, a možeš se s njima bolje i napiti nego s nekim Skandinavcem. Odatle je u nekih nostalgija, a ne zato što baš vole narode Jugoslavije.

Normalno mi je da se uvažavamo i poštujemo, ali ne mogu i neću zaboraviti da su po mojoj djeci Srbi pucali s druge strane rijeke i da su pucali po Kazalištu u Zagrebu i ranjavali balerine. Remember Glavašević! Čemu to zaboraviti? Ali to ne znači da u budućnosti ne može biti suradnje. Krvava prošlost, od 1918. do 1990, treba biti znak kako je došlo vrijeme da budemo dobri susjedi, a ne da živimo zajedno i koljemo se.

Jesu li Hrvati sami sebi najveći neprijatelji?

– Jesu. Tako je oduvijek, mi smo se strašno dijelili. Zbog toga je Tuđman napravio nekakvu pomirbu partizana i ustaša. Ali partizani i ustaše bili su manjina hrvatskoga naroda, a većina je uoči početka Drugoga svjetskog rata bila za srednji put, Radićev i Mačekov. Pomirba je bila takva da su se pomirila, ja to simbolično kažem, dva križa, lijevi i desni razbojnici, a u sredini je Isus i dalje raspet. Isus i dalje visi u sredini. Vidite te silne napade na Crkvu, koja nije uvijek onakva kakva bi trebala biti. Ali ona samo radi svoj posao, a nije joj nipošto lako u ovom vremenu. Vidjeli ste kako su zabranili Papi da posjeti sveučilište Sapienza u Rimu i da iznese svoje mišljenje. A kad bi se dogodilo obratno, bilo bi to onda sektaštvo. Svega toga ima i kod nas.

Samo se o tome rijetko govori?

– Kardinal Bozanić u posljednje vrijeme počeo je govoriti ono što narod očekuje od njega, počeo je biti savjest i glas u pustinji. To potvrđuje ono što je rekao u Bleiburgu i što je rekao u božićnoj poruci, u kojoj poziva čovjeka da se suoči sa svojom savješću ako se hoće spasiti. Neki su ga zbog toga napali, jer su to shvatili kao napad na ateiste. Drugi opet ismijavaju svećenike kao primitivne i neupućene seljačiće, a teologiju pak tumače i rugaju joj se kasarnskim humorom.

Osim njih Bozanića je prozvao i vrsni književnik Slobodan Novak.

– Novaka iznimno cijenim, ali mislim da je prenaglio. Trebao je najprije sam pročitati Bozanićevu poruku, a ne pouzdati se u interpretaciju medija koji su je krivo prenijeli.

Kako sve to riješiti?

– Trebamo više cijeniti jedni druge. Ako i ne mislimo isto, treba nam više dijaloga i uvažavanja.

Tko treba biti sol društva ako to nisu književnici, ako nisu novinari, ako nije crkva? Za što se vi zalažete?

– Zalažem se za više tolerancije i manje mržnje, za više razumijevanja i objektivnosti, za manje površnosti i pristranosti. Ne može se napisati da u filmu Pogled u dvorište igra Cary Grant, da je predsjednik HNS-a Ante Marković. Ne može se također napisati da su u svim Sienkiewiczevim romanima Teutonci negativci, da se u U ognjem i mačem vodi borba Poljaka i Teutonaca itd., itd. Može se napisati kako je Hajduk 1944. prešao na Vis i da je to vertikala hrvatske sportske povijesti, ali onda se ne smije prešutjeti ni to da su te iste 1944. splitski komunisti mučki ubili karizmatičnog haesesesovca Vojka Krstulovića ili da je Frane Matošić, jedan od najvećih hrvatskih nogometaša, igrao za vrijeme rata u fašističkoj Italiji, u Bologni. Može čuditi što su za vrijeme rata zagrebački klubovi (poslije rata ukinuli su ih i uništili komunisti) mogli igrati uz Jasenovac, ali su u miru Hajduk, Zvezda, Dinamo, Partizan, igrali uz Goli otok, Gradišku, Lepoglavu.

Prije žiriranja u Puli objavljeno je da smo mi »desni, Božin žiri«. Kako mogu biti desni Arsen Dedić, Branka Džebić, Matko Raguž, koji vodi najeksperimentalnije zagrebačko kazalište, Žiro Radić, zacijelo najavangardniji hrvatski filmski redatelj ili ja, koji sam 1995. vodio listu HSS-a i udružene oporbe i čiju su obitelj progonile ustaše. Ne može se svrstati na negativnu stranu sve one koji misle drukčije. Ne može se napisati da nemam nikakve veze s filmom ako sam samo u Filmskoj enciklopediji napisao dvjestotinjak članaka i dobio Zlatnu arenu za scenarij. To se nekom ne mora sviđati, on to čak može i prezirati, ali ne smije ne znati ili krivotvoriti. U obavješćivanju javnosti ne smiješ biti sektaš, površan, nepravedan, zlonamjeran, zao…

Ili još jedan primjer. Točno se unaprijed znalo ako Miro Međimorec i Georgij Paro imaju predstavu tko će je i gdje proglasiti lošom. I to nije dovoljno, pojavljuje se tek nekoliko polupismenih pamfletskih rečenica, a autori se proglašavaju zamalo idiotima itd. Zašto? Samo zato jer je Paro u vrijeme Domovinskog rata i Martićeva bombardiranja HNK bio »Tuđmanov intendant«, a Međimorec hrvatski branitelj i visoki hrvatski časnik. Ta iracionalna mržnja nije dobra. Dok se tako ponašamo, ne valja, propast ćemo svi zajedno. Zbog toga je dijalog važniji od svega drugoga.

Valjda će bolje biti kad nas prime u Europsku Uniju?

– Mi smo uvijek bili Europa. Moj sugrađanin ban Erdödy dobio je 1593. presudnu bitku protiv Turaka kod Siska, koja je možda i spasila Europu. Mi tu pripadamo i po civilizaciji i kulturi. Europa da, ali što se tiče Europske Unije, ne krijem skepsu.

Kako vam je Erdödy sugrađanin?

– On jest podrijetlom Mađar, bio je hrvatski ban, bio je vlasnik dvorca u Jastrebarskom i zavjetovao se, to je manje poznato, da će, ako pobijedi kod Siska, obnoviti porušeni jaskanski samostan i crkvu Svete Marije. To je učinio i pozvao je franjevce iz Bosne, koje su Turci protjerali, da preuzmu samostan. Ta je sisačka bitka bila 22. lipnja i ja se borim da taj datum dostojno slavimo. Naravno ne zato što je u šumi kod Siska 22. lipnja 1941. pukla prva partizanska puška zbog napada na Sovjetski Savez.

Želja mi je da se svake godine na taj dan postroje sve hrvatske povijesne postrojbe pred tim dvorcem, da pođu do zavjetnog samostana, hrvatske Čenstohove i da na čelu kolone jahača bude ban Tomo Bakač Erdödy, o kojem pišu Matoš i Krleža. Pa mi ne znamo slaviti ni svoje praznike. Od deset ljudi osam ih neće znati kad nam je Dan državnosti. Svaki Amerikanac zna što se slavi 4. srpnja, a u nas malotko zna kada što slavimo i zašto.

Imamo ih previše.

– Da, zato ne znamo koji je pravi. Partizani su to sjajno radili. Svi smo morali učiti i znati datum kad je počela koja ofenziva, a radilo se o bježaniji po šumama i gorama. Domovinski rat, koji je bio obrambeni i u kojem smo pobijedili, mi pljujemo. Mi se naših velikana čak sramimo, junaci naših bitaka ismijavaju se … Budimo ponosni i prkosni, poštujmo tuđe, ali volimo svoje.

Kako u svemu objašnjavate ponašanje predsjednika Mesića?

– U početku mi je kao predsjednik bio simpatičan jer je jednostavan čovjek i pokazao je svijetu ljudsko lice Hrvatske. U posljednje vrijeme događaju mu se neki gafovi i zbog toga mu se u demokratskom društvu smije i može prigovoriti.

Restaurira li on komunizam kao što neki pišu i govore?

– Komunizam se više ne može restaurirati.

A kako objašnjavate njegovo tumačenje antifašizma?

– Što je antifašizam? Gdje su bili naši komunisti 1940, kad su Hitler i Staljin slavili krvavi pir nad Poljskom? Bili su ruku pod ruku s nacistima i fašistima. Antifašisti su postali tek kad je napadnut njihov Sovjetski Savez i njihov Staljin. Sjetimo se samo kako su pomeli i uništili lijevo antifašističko krilo HSS-a, i Magovca, i Gažija, i Košutića i mnoge druge. I lijevi intelektualci poput Supeka i mnogih drugih osjetili su taj njihov boljševički antifašizam. Kako bi rekao moj Maček: »Ak ideš previše i desno i levo završil buš u grabi…«

Nedavno sam pročitao velebnu knjigu o diktatorima, Hitleru i Staljinu. Zlotvor Hitler rekao je da treba ubijati Židove, Slavene, Rome, a zlotvor Staljin bio je još triput gori. On bi zapovjedio: danas ubijte tisuću liječnika, sutra tisuću generala, pa tisuću glumaca, pa tisuću književnika… Ubijao je samo radi ubijanja i uživanja u strahovladi. Oslobodimo se napokon svih totalitarizama i dajmo da svatko poštuje svoje uspomene i grobove. Pobrinimo se konačno za mrtve u Jazovki i drugim jamama i grobištima. Dosta je šutnje o tome.

Od naše književnosti što sada držite vrijednim?

– Nisam sklon pomodnosti, nego volim da nešto odleži. Ja sam retročovjek, koji čita svoje omiljene pisce iz prošlosti, i filmove volim takve. Vraćam se radije provjerenim vrijednostima koje mi krijepe dušu nego da tratim vrijeme na ono što me živcira i što mi se ne sviđa. Radije ću čitati po deseti put Rat i mir ili po stoti put Ognjem i mačem nego ići u avanturu s nekom napuhanom vrijednošću nakon koje ću ostati prazan.

Što sada radite?

– Baš traju probe moje adaptacije Schnitzlerova komada Kod zelenog kakadua, koji u Komediji režira Želimir Mesarić.

Govori li komad o svemu što ste govorili?

– Na neki način da. Govori o glumi u životu i životu u glumi te postoji li uopće granica među njima. Schnitzler je to smjestio u vrijeme Francuske revolucije, a ja sam to prebacio u Zagreb na dan 8. svibnja 1945. Ljubicu sam završio s dolaskom Nijemaca u Zagreb, s vezanjem komunističke i fašističke zastave, koje je značilo kraj jedne, građanske civilizacije, došli su isti i isti, komunisti i fašisti. Kakadu mi se čini logičnim nastavkom.

Kao autora zanimaju me prijelomi, kad se lomi nešto u životu naroda, civilizacija, čovjeka. Prvi je bio 1941, kad su došli crni, a drugi 1945, kad su došli crveni. Učinilo mi se jako zanimljivim propitivati rušenje svjetova u obzorju običnog čovjeka i jedne gostionice. Iz periferije Pariza premjestio sam radnju na periferiju Zagreba, s jedne se strane povlače domobrani i ustaše prema Bleiburgu, a s druge ulaze partizani.

Jeste li poštovali izvornog Schnitzlera?

– U potpunosti. Dogradio sam nekoliko katova, od kojih je jedan političko-povijesni, drugi je recimo humoristični, a treći je jezično-glazbeni. Nadahnuo me pored ostalih i slučaj legendarnog pjevača Andrije Konca, koji je tisuću puta nastupao na Radiju Zagreb, a Ozna ga je potkraj 1945. odvela i pogubila. Dodao sam malo trilera, špijunaže i zagrebačkog ugođaja četrdesetih.

Pišete li još što?

– Pripremam se napisati scenarij za dokumentarni film o Eni Begović, da se zabilježi njezin život i sudbina. Bili smo prijatelji, pisao sam posebno za nju, voljela je dolaziti u Jasku. Uvijek mi se činila nekako bespomoćnom i sjetnom. Bila je tako lijepa, darovita i draga, a ipak neshvaćena i pomalo izgubljena u vremenu i prostoru, kao neka tragična grčka junakinja.

Što vas u kazalištu najviše zanima?

– Najvažnije mi je jedinstvo pozornice i publike, da glumci s guštom igraju predstavu i moj tekst, a da gledatelji kad izađu nakon predstave budu bolji, plemenitiji, radosniji, da im srca budu puna.

Hoćete reći da to nedostaje našem kazalištu, koje je na neki način Krleža sputao svojim temama?

– Odličan pisac, čija me etika i estetika nikad nisu posebno privukle. Nisam mogao voljeti pisca koji prezire žene, koji mrzi vjeru, u čijim djelima ima toliko sukrvice i blata. I to je možda problem cijele te hrvatske krležijanske i krležoidne kulture, koji još nije prevladan. Mene su od naših pisaca prije svega zanimali Matoš i Šop ili pak Ivana Brlić Mažuranić.

Zašto danas mnogi još obožavaju Krležu?

– Zato da se što bolje sakriju iza njega. Evo baš sam nedavno pišući malu književnu povijest ovog mojeg kraja od Kupe do Žumberka ponovno pročitao Balade Petrice Kerempuha i tekstove vrijednih znanstvenika poput Alojza Jembriha, Ivana Cesarca ili Denisa Peričića, koji je na primjer dokazao da je moj zemljak, stari župnik jastrebarski Tomaš Mikloušić, koji je umro 1833, takoreći suautor Balada. Mnogobrojne riječi i čitavi citati u Baladama preuzeti su iz Mikloušićeva stoljetnog kalendara, kao i od Kristijanovića te drugih starih kajkavskih pisaca. U nas se stalno govori kako je Krleža napisao genijalne Balade, a sad se vidi kako je mnogo toga posudio od staroga, zanemarenog Mikloušića…

Zašto se o tome šutjelo?

– Tko je to mogao i smio reći? Tko je smio isticati svećenika Mikloušića, koji se zalagao da kajkavski bude književni jezik, što bi nas, da je prihvaćeno, vjerojatno lišilo mnogih velikih nevolja koje smo imali dijeleći jezik s drugima.

U tom bismo slučaju izgubili Hrvate koji nisu govorili tim narječjem?

– Da. Znači ima i za i protiv. Ima smisla i borba Supila, Trumbića i Meštrovića, bez nje ne bismo dobili obalu, Dalmaciju. Bez pobjede partizana ne bismo dobili Istru… Ništa nije jednostavno, sve je složeno. Hrvatsko proljeće doživjelo je 1971. slom, ali je zato 1974. donesen ustav koji nam je omogućio granice koje imamo.

U stanju današnjega kaosa gdje vidite izlaz?

– Vidim ga u dijalogu i poštivanju tuđih misli i etike… U budućnosti može biti svega, ali bez dijaloga, ponosa i prkosa teško je opstati u EU. Moramo biti ljudi dijaloga i ponosa, a kao kršćanin dodajem i vjere i ljubavi.

Mislite da će EU trajati?

– Sjedinjene europske države trebale bi biti nekakav pandan SAD. Samo će to u EU teže ići. Ako svaka mala država sačuva svoj identitet, svoj jezik, svoju kulturu, to ima smisla. No, ako tu prevlada interes i moć jačih, pri čemu će se mali tretirati kao kolonije, onda će to biti loše.

Od toga nas može spasiti samo Bog.

– Da.

Vjerujete u Boga i što vam je Bog?

– Bog je smisao i nada u vječnost. Meni su kao socijalkršćaninu dva najdraža čovjeka prošloga stoljeća papa Wojtyla, Poljak, odakle podrijetlo vuče dio moje obitelji, i Vladko Maček, dakle mirotvorci i ljudi dijaloga. Wojtyli je izvrstan prijatelj bio Sandro Pertini, socijalist, stari partizan, skupa su išli na ljetovanja, bili su nerazdruživi. Jednom je Pertini rekao Wojtyli: Blago vama, vi imate dragog boga, možete s njim razgovarati kad vam je najteže, a ja imam samo svoju savjest. Pa to je to, savjest, to je Bog, odgovorio mu je Wojtyla. Bez toga život ne bi imao smisla. I bez nekih dimenzija koje ne vidimo, ali ih osjećamo svaki dan. Mi ne vidimo vjetar, a on puše. Apsolutno vjerujem, to mi je smisao, to mi daje mir.

Kako dolazite do tema za pisanje?

– Polazim od sredine u kojoj živim. Taj moj mikrokozmos moja je vječna tema i nadahnuće. Vi znate da je Faulkner iz svog svagdašnjeg okruženja stvorio svoj mikrokozmos, Yoknapatawhu, i odatle je promatrao cijeli život i cijeli svijet. Ne mogu ja pisati o norveškim fjordovima ili njujorškim dokovima i tako nadograđivati svoje svjetove. Moja najveća učionica nije bio fakultet nego brijačnica Medvedovski, radnja mojeg prijatelja. U nju su dolazili i seljaci, i nogometaši, i špijuni, i podoficiri, i policajci, i doušnici, i pijanci, i jaskanski advokati… To je bila moja životna škola.

Kako je trojac surađivao u pisanju?

– To je bilo jako zanimljivo jer smo iz različitih svjetova. Boris Senker cijelo je djetinjstvo i ranu mladost proveo u Puli s ocem ljevičarom, partizanom, Slovencem, odrastao je uz ljevičarski pogled na život. Tahir Mujičić begovski je sin koji je odrastao u Vlaškoj ulici, ali u muslimanskoj ortodoksnoj obitelji uz oca veletrgovca, dok sam ja iz građanske, šljivarske, učiteljske, mačekovske obitelji. Dva moja pradjeda bila su gradonačelnici u Jaski.

Sad se vraćam na bit o kojoj sve vrijeme govorimo. Surađivali smo putem dijaloga. Mi smo s različitih svjetonazora i razmišljanja u kazalištu došli do zajedničkih rješenja. To je bio jedini način da se suprotstavimo totalitarizmu. Vitezovi otrulog stola bili su komunistički CK, Tito je bio kralj Artur, Dolanc je bio Lancelot, Jovanka Ginevra. Beskrajno smo travestirali i ismijavali. Po glavi smo dobili za Domagojadu, zbog koje smo napadnuti u Sarajevu jer smo u jednom dijelu progovorili o sadašnjici. Ali nije nas napao Srbin ili Musliman, nego Hrvat koji je poslije postao hrvatski ambasador u Makedoniji. Eto, to je prava hrvatska priča.

Razgovarao Andrija Tunjić