I sjetno i oporo

I sjetno i oporo

Gridčukova viola maksimalno je precizno, a doživljajno duboko i temeljito, jurišala po polju glazbe što ne priznaje sviđanje na prvu loptu, a dirigent Marco Boemi odlično je držao nit izvedbene cjeline u udruzi s vrlo dobrim orkestrom Zagrebačke filharmonije

Zimsko-skijaška stanka učinila je svoje: prvi tonovi za prve siječanjske rasporede u redovitoj koncertnoj sezoni po običajnom se pravu nevoljko odriču blagdanskih užitaka, a skupno muziciranje prema predlošku orkestralne i komorne udruge još prikuplja sjećanja na dobro ugođene harmonije. I tek uz propuh kakva vrsno ekipirana gosta solista s instrumentom rjeđe očekivane koncertantne bravuroznosti i preciznosti, i domaći će ansambli u ulozi važne orkestralne boje, uz pun interpretativan pogodak pogoditi intonaciju i sjetno i oporo promišljene kompozicijske strukture.

A upravo je tako odzvonio središnji odjeljak posljednje Bijele oktave Zagrebačke filharmonije (Dvorana Lisinski, 18. siječnja), u kojemu će uz violu što ne oscilira po prirodnoj (ne)ugođenosti svoje materijalno-gradbene nesavršenosti, notu baršunaste dubine priskrbiti ruski umjetnik Andrej Gridčuk. Kao sljednik mudrosti Bašmetova b(r)uma u svijetu (i nametnute) violinske dominacije, i izgledom neobičan irkutski virtuoz, koji to prema profilu vlastitoga umjetničkoga koda zapravo ne želi biti, na poseban je način zatvorene školjke rastvorio i otvorio slog trostavačne biserne niske iz Koncerta za violu i orkestar Engleza Williama Turnera Waltona. I ništa više nije isto kao prije, a viola od koje je, zarobljen kakvom nerazumljivom predrasudom, i sam autor prije čuo tek grozan ton, sada će i usprkos kočopernim visinama violine te sočnoj vibraciji i glasnoći violončela, bez straha ploviti iznad bezobzirna orkestralnoga tuttija. Zahvaljujući, dakako, i Waltonovu nadahnuću u djelu čvrstih materijalnih dokaza o znalački posloženoj kompozicijskoj vertikali i horizontali, čija muzička posljedica progovara jezikom introvertirana sadržaja i cikličkim jedinstvom i sjetna i opora (ljubavno / ljubavničkoga) motiva.

A ujedinjeni ukusi viole, prepoznate i kao filozofske poetese zagledane u vlastitu rezonanciju manje zavodljiva i više zapitana zvukolika, u završnici će kreativnoga čina jedno uz drugo, jednako izražajno, sljubiti i Waltonov zapisan slog i potez Andreja Gridčuka na putu prema ponajboljoj maniri punokrvnoga interpreta. Okružena intonacijom sjetnoga u oporoj kontrapunktici s dinamičkim odumiranjem okvirnih stavaka i punktiranim lajtmotivom neobarokne (skercozno tokatne) igre za središnju oznaku Vivo, con molto preciso, Gridčukova viola maksimalno je precizno, a doživljajno duboko i temeljito, jurišala po polju glazbe što ne priznaje sviđanje na prvu loptu. Tek u akumuliranim reminiscencijama na skupine tonova u rastu akorda prema izdvojenoj temi i melodiji, Waltonov prvobitni zapis iz 1929. polako će osvijestiti važnost i slike nove instrumentacije iz 1962, što ubrzo potom postaje čvrstim dijelom nevelika, ali vrijedna standarda violske koncertantne literature.

Po prirodi stvari smješten u kutak sudruga solističke dionice, gostujući dirigent iz Italije Marco Boemi s nimalo boemski nonšalantnom potporom držao je nit izvedbene cjeline, da bi u udruzi s vrlo dobrim orkestrom Zagrebačke filharmonije baš s Waltonovom skladbom doživio vrhunac svojega umijeća. S Patetičnom simfonijom Čajkovskoga, a posebno u Preludiju za poslijepodne jednoga fauna Claudea Debussyja, Boemijevo istodobno i revijalno shvaćanje dirigentskoga zanata ipak je pokleknulo pred platnom zahtjevnijega čitanja. Po površini prelistavajući simbolizam Mallarméove sjene u magličastu zvonu Debussyjeve flaute, Marco Boemi s popudbinom tražena pijanističkoga praktičara (studij na Konzervatoriju Santa Cecilia) i poznavatelja znanstvenih vještina pravnih disciplina (obranjen doktorat na rimskome i trenutačno vrlo aktualnom sveučilištu La Sapienza!), bez čujnoga je angažmana unutarnjih osjetila opisivao stanje glazbom uhvaćena duha, što u boji tek jedne dimenzije teško sustiže impresiju s daleka faunovskoga obzora.

Rasporedno neobičan složenac od kvinteta do seksteta i okteta bez primarne kvartetske priznanice ispunio je, pak, prvi veći koncert najmlađega zagrebačkoga gudačkoga kvarteta Porin iz ciklusa Lisinski subotom (19. siječnja). S razlogom se vjerojatno pribojavajući za male ansamble akustički opake velike dvorane, porinovski četverac u sastavu: Ivan Novinc i Tamara Petir, violine, Natalija Anikejeva, viola, te Neva Begović, violončelo, u program je stilski udaljenih komornih suzvučja uključio i hrvatsku čelističku zvijezdu Moniku Leskovar, dok je oboljelu Anikejevu u dvostrukoj ulozi zamijenio violist Aleksandar Milošev. U drugome su dijelu koncerta nastupili i violist Hrvoje Philips te violinisti Kristina Šuklar i Miran Kolbl. Hrabro se tako udruživši uz kružnicu široko postavljene kompozicijske linije, mladi su glazbenici prikazali srčan ton promjenjive interpretativne sreće. Mjestimično progutano i veličinom izvedbenoga prostora novo, ad hoc zajedništvo i generacijski sličnih senzibiliteta nije uvijek zvonilo i optimalnim rješenjima. Ponajviše se to odnosi na provedbu Brahmsova slojevita Drugoga gudačkoga seksteta u G-duru, u čijoj zahtjevnoj četverostavačnoj paleti nebrojenih unutarnjih planova i međuepizoda s naglaskom na osobito osjetljive odjeljke Poco adagio, zvuk gudačkoga kvarteta s pojačanom violom i pojačanim violončelom nije pronašao idealno tonsko okružje. Agogički pomalo ravno i s prenaglašenim uklonom u takozvanu povijesnu obaviještenost, protekla je i interpretacija Gudačkoga kvinteta u C-duru Luigija Boccherinija, dok će uvodna La Battaglia s ugođajem omiljene barokne pošalice na efektan način oslikati usporedne tonalitetne (ratne i ratničke) bitke Henricha Ignaza Franza von Bibera. Dojam izvedbeno najcjelovitije točke večeri ipak je ostavio i sjetan i opor oktetski original iz ranoga Opusa 11 Dmitrija Šostakoviča, uz čiji će polagani Preludij i zahuktalo reski Scherzo s nepredvidljivim ritamskim i ritmičkim naglascima, obratima i iznenađenjima, i složno muziciranje mladih zaljubljenika u komornu glazbu doći do punog izražaja.