Hibridna narav

»Hrvatski filmski ljetopis«, gl. ur. Bruno Kragić, br. 52, Hrvatski filmski savez, 2007.

Uredništvo »Hrvatskoga filmskog ljetopisa« s prošlom se godinom pozdravilo u uistinu zaposlenu raspoloženju. Vrlo uspješno listopadsko izdanje zasigurno je učinilo rad na zaključnom »Ljetopisu« za prošlu godinu uvelike slađim, pogotovo uzmu li se u obzir brojni božićni domjenci i uopće ne odveć poticajna prosinačka radna atmosfera. Mjesec poslije ozračje rada, proslave i zakuske zaboravljeni su, no zato imamo pred sobom 52. broj, pa pogledajmo u kojoj je mjeri ispunio listopadom uvjetovana visoka očekivanja.

Bruno Kragić, novi predsjednik Hrvatskoga društva filmskih kritičara i glavni urednik »Ljetopisa«, u uvodniku se osvrnuo na nov sastav uredništva i povlačenje Ive Škrabala iz uređivačkog tima. Pritom je ponešto rekao i o novim tendencijama časopisa u svojim tematskim i koncepcijskim odrednicama, ali i o pristupu njegovih suradnika pisanju. Pomak prema sve većem akademizmu vidljiv je sa svakim novim brojem i to je u biti posve razumljivo. Tromjesečni ritam izlaženja ostavlja malo mjesta za praćenje aktualnosti, a s druge strane očigledno ima i dovoljno sposobna kadra koji će ispisati više od stotinu i pedeset stranica, koliko »Ljetopis« redovito sadrži. Dostatnost kompetentnih (i nadahnutih!) stručnjaka na našoj sceni svakako veseli i to je pravi pokazatelj koliko nam je »Ljetopis« potreban. Mnogi od današnjih suradnika odrastali su upravo uz časopis za koji pišu.

Hibridna narav »Ljetopisa«, kako ju je Kragić nazvao, ipak i dalje ima svoje uspone i padove. Ozbiljnih akademskih studija i iscrpnih ogleda uistinu više ne nedostaje, no ovaj se put podbacilo u praćenju aktualnosti. Kvalitetno praćenje filmskih zbivanja u trenutnoj hrvatskoj medijskoj konstelaciji još ovisi o tek šačici sposobnih i po urednikovim riječima »Ljetopis« će se još neko vrijeme baviti i tim pitanjima. Recentni eseji Mime Simić pokazuju i pravi put za takav pristup. Ona se pozabavila filmovima Neustrašiva i Zemlja plime. Dva posve različita naslova i dva posve prigodno prilagođena pristupa. Filmovi Neila Jordana i Terryja Gilliama su poput odraza svakodnevne filmske distribucije u nas. Osrednji dolazi u kina, pomaknut i neobičan u videoteku, a Mima Simić ih u skladu sa zadaćom propušta kroz kritičarsko sito.

Sada malo o padovima. Tek nekoliko kartica Zagreb Film Festivalu i ni jedna 25 FPS-u. Doista čudna odluka jer upravo su ta dva festivala po mnogočemu najsvjetliji primjeri u kojoj mjeri filmski festival može utjecati na cijelu (kulturnu) scenu. Što je pravi uzrok ignoriranju ta dva festivala, teško je procijeniti. Pogotovo u slučaju 25 FPS, mladoga festivala koji i u izvedbi i u zamisli računa upravo na one koji pišu i čitaju »Ljetopis«. Eksperimentalni se film teško može opisati kao populistički, a opet imamo neku pomalo apsurdnu situaciju: dobro ispunjen zagrebački SC i istodobno ignoriranje struke, što zabrinjava.

Koncepcijske su težnje »Ljetopisa« pojele i previše prostora jer nekoliko radova uistinu treba izdvojiti. Prije svih tu je Ideološka panorama zagrebačke škole animiranog filma Midhata Ajanovića, koji je na primjeru filmova Dnevnik, Veliki miting i Koncert za mašinsku pušku u razmatranje uzeo širu perspektivu njihova nastajanja i konotacije njihova nastanka. Ljubitelji Akija Kaurismäkija, Petera Weira i Hitchcocka bit će i više no zadovoljni 52. »Ljetopisom«, a jednako tako i ljubitelji scenarističkog opusa Snježane i Gorana Tribuson. Iscrpan intervju koji je s njima vodila Sanja Kovačević uistinu otkriva brojne tajne zanata, ali jedna stvar sada već kronično nedostaje. Rubrika Razgovori s hrvatskim filmskim scenaristima vapi za kontekstualizacijom putem uvodnoga teksta. Bez toga ne rade se intervjui.

Hrvoje Pukšec