HABSBURGOVCI SVUDA, S RAZLOGOM

Izložba Von Miramar nach Mexico, izložbeni prostor austrijske Kovnice novca, Am Heumarkt, Beč, 11. rujna 2007 – 1. veljače 2008.

HABSBURGOVCI SVUDA, S RAZLOGOM

Maximillian je jedan od najvažnijih ljudi iz vrha Monarhije koji je potaknuo veliki preporod umjetnosti u državi sredinom 19. stoljeća, potaknuo širenje neogotike u Monarhiji, a jedan je od najzaslužnijih i za dovođenje arhitekta Friedricha Schmidta u Beč

Ferdinand Maximillian, habsburški nadvojvoda i kratkotrajni car Meksika, najpoznatiji od trojice braće cara i kralja Franje Josipa I, svakako je u Austriji jedna od najčešćih tema raznoraznih izložbenih manifestacija te historiografije uopće. Njegovo tragično pogubljenje u 35. godini nedvojbeno je najviše tomu pridonijelo. Iako je Maximillian živio prilično kratko, njegova bogata mecenatska djelatnost omogućila je održavanje brojnih izložbi te utemeljenje muzeja posvećena njemu u dvorcu Artstetten u Donjoj Austriji.

Veliki plakat postavljen na ključne punktove u Beču koji poziva na posjet najnovijoj izložbi o Maximillianu ostavlja dojam kako je riječ o velikom izložbenom događaju. Kada, međutim, dođete na Heumarkt u nekadašnju kovnicu novca Habsburške Monarhije, ne osobito reprezentativnu barokno-klasicističku građevinu iz prve polovice 19. stoljeća, čeka vas iznenađenje jer se cijela izložba sastoji od samo jedne ne osobito velike prostorije. Ipak, u toj se prostoriji mogu naći svi najvažniji dokumenti te brojni artefakti iz života nadvojvode i cara Maximilliana, što jasno govori da je vještina autora izložbe, uz, razumljivo, atraktivnost izložaka, važnija od kvadrata i atraktivnosti prostora u kojem se predmeti izlažu. Neatraktivnost smještaja nadoknađena je time što su i ulaz na izložbu i skroman, ali sadržajan katalog besplatni.

Izložbeni prostor u Kovnici novca već se drugi put vraća na temu Maximilliana. Naime, prva izložba s kojom je prostor počeo funkcionirati kao izložbeni, 1997, također je imala sličnu temu. Tom se prigodom izlošcima usredotočilo isključivo na meksičko razdoblje Maximillianove djelatnosti, dok trenutna izložba nastoji obuhvatiti cijeli njegov život.

Autor izložbe Kerry R. J. Tattersall uspio je skupiti niz dokumenata, obiteljskih fotografija, projekata i fotografija građevina te raznoraznih osobnih predmeta vezanih uz Maximillianov život kao austrijskoga nadvojvode i kao meksičkog cara. Uz grofa Lea Thuna, ministra bogoštovlja i nastave pedesetih godina, Maximillian je jedan od najvažnijih ljudi iz vrha Monarhije koji je potaknuo veliki preporod umjetnosti u državi sredinom 19. stoljeća. Pokrenuvši podizanje votivne crkve, jedine sakralne gradnje na Ringu i jedne od uopće najvećih crkvenih građevina 19. stoljeća, potaknuo je širenje neogotike u Monarhiji, jedan je, nadalje, od najzaslužnijih i za dovođenje Friedricha Schmidta u Beč, a njegov dvorac Miramare kod Trsta nedvojbeno je najvažniji spomenik romantičnoga historicizma na polju arhitekture dvoraca na području Monarhije.

Maximillianovim ambicijama na polju graditeljstva posvećena je na izložbi dosta velika pozornost, no začudo uopće nije ilustriran, niti je spomenut u katalogu, Maximillianov ljetnikovac na Lokrumu kod Dubrovnika nastao obnovom i nadogradnjom srednjovjekovnoga benediktinskog samostana! Iz hrvatske perspektive to bi se ujedno najviše moglo prigovoriti izložbi. Teško je reći da li je autoru taj Maximillianov projekt nepoznat ili ga nije smatrao dovoljno važnim u kontekstu nadvojvodine djelatnosti. Obnova lokrumskoga kompleksa, kao i gradnja dvorca Miramare, odraz je Maximillianove ljubavi prema Mediteranu, koja se u njemu razvila nakon što je 1845. prvi put posjetio Italiju i zbog koje je šest godina poslije pristupio mornarici. Sudbinu je njegovu životu odredio, ipak, službeni posjet Francuskoj i Belgiji 1856. U Parizu je, naime, tom prigodom, uspostavio dobre odnose s carem Napoelonom III, zahvaljujući kojem će i postati meksički car nekoliko godina poslije. Po povratku u Beč upoznaje u Bruxellesu buduću ženu, belgijsku kraljevnu Charlotte.

Američki građanski rat 1861 – 1865. nakratko je izvukao Meksiko iz područja utjecaja Sjedinjenih Država. Situaciju su iskoristili Francuzi, koji su nastojali obnoviti stoljeće prije uništeno kolonijalno carstvo u Americi. Za mjesto cara te države, koji je trebao funkcionirati kao francuska marioneta, Maximilliana je predložio njegov ambiciozni tast, belgijski kralj Leopold, koji je, kao i Napoleon III, bolovao od imperijalnih kolonijalnih ambicija.

Na izložbi je prikazan cijeli niz fotografija, isječaka onodobnih novinskih izvještaja, dokumenata te predmeta iz doba dok je Maximillian upravljao Meksikom: onodobne meksičke zastave, carski grbovi, ordeni, knjige objavljene u Maximillianovo doba. Fotografije unutrašnjosti i pročelja Maximillianove palače Chapultepec, smještene iznad glavnog meksičkog grada, začudo su prilično loše i necjelovite, za razliku od fotografija dvorca Miramare. Izloženi su i dokumenti koji svjedoče o liberalnim reformama koje je pokušao provesti u svojemu carstvu, koje su se dobrim dijelom kosile s interesima bogatih zemljoposjednika, klase društva koja ga je i dovela na vlast. Reforme o slobodi vjeroispovijedi dovele su ga pak u sukob s Katoličkom crkvom, tako da je s vremenom Maximillian imao sve manje pristaša u Meksiku.

Kao car Maximillian je Meksikom vladao tri godine, od 1864. do 1867. Pobuna koju je predvodio general Benito Juarez dovela je naposljetku do njegova uhićenja te pogubljenja. Maximillianovo strijeljanje, ponajprije zahvaljujući Manetovu platnu, postalo je jednom od nezaobilaznih točaka povijesti i povijesti umjetnosti 19. stoljeća. Fotografija Manetova platna sa spomenutom scenom na izložbi je uspoređena sa službenim onodobnim grafikama koje su veličale trenutak Maximillianove smrti. Spomenutim je grafikama, fotografijama Maksimillianova groba te spomenika posvećenih njemu zaključena izložba.

Dragan Damjanović