Goli naturalizam

Goli naturalizam

Prepuna suspensa, klaustrofobične trilerovske atmosfere, suptilno subverzivna drama, diskretno nenametljiva i eksplicitno šokantna istovremeno, 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana depresivno je remek-djelo o restriktivnom društvu, diktatorskom represivnom sustavu i nacionalnoj totalitarnoj politici proteklih vremena

Svojevrstan rumunjski novi val recentan je trendovski revival jedne od trenutno najpotentnijih kinematografija, koja posljednjih godina njedri iznadprosječna, svježa ostvarenja, neovisno da li je riječ o filmovima kratkog (Kava i cigarete Christija Puiua, Priča iz bloka C Cristiana Nemescua) ili dugog metra (Smrt gospodina Lazarescua Christija Puiua, Maria Calina Petera Netzera); mahom djela socrealistički, čaušeskuovski ili tranzicijski periodizirana, snimana gotovo normiranom, dogmaškom kvazidokumentarističkom profilacijom. Tematika i ozračje time im se nadopunjuju, iako je i nedostatak novca nedvojbeno zaslužan za goli naturalizam izričaja.

Prepuna suspensa, klaustrofobične trilerovske atmosfere, suptilno subverzivna drama, diskretno nenametljiva i eksplicitno šokantna istovremeno, 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana depresivno je remek-djelo o restriktivnom društvu, diktatorskom represivnom sustavu i nacionalnoj totalitarnoj politici proteklih vremena, predočena činom ilegalnoga pobačaja u jednom danu dviju studentica – izvršiteljice i pomoćnice, pri čemu su u prvome planu intimističke sudbine protagonistica i intenzivne psihološke posljedice toga čina.

Dvojba o pravu na život ili na izbor redatelja – tog istočnoeuropskog sljedbenika Mika Leigha i Kena Loachoa, pritom nije nametnuta; Cristian Mungiu naime nepopustljivo, autentično i nemilosrdno, no ne i pristrano, podastire činjenice bez propovijedanja, upravo poput Leigha u Veri Drake (evocirajući i Život drugih, Ljilju 4-Ever ili Goodbye Lenjin) dotičući se tabua abortusa, koji izabranom rigidnom, ogoljelo esencijalnom formom prezentacije čini veoma sugestivnim.

Ogoljeli pseudodokumentarizam dugih statičnih kadrova, kontrolirane, disciplinirane kamere ili pak one iz ruke, izrazita smisla za prirodni dijalog, bez formalne ekspozicije zbivanja, bez glazbe (oslanjanje na prirodne zvukove smještene u kontekst nepoznatog, iznenadnog te time – prijetećeg) i s nađenim svjetlom, ispranih boja i tipičnih istočnoblokovskih lokacija direktora fotografije Olega Mutua, ostavljajući dojam real-time-zbivanja i sveukupno – nekomercijalnoga arta, istovremeno je prezentacija unikatna redateljeva stila i svojevrstan suvremeni filmski fenomen, sa svrhom izazivanja ekspresionističkih predodžbi u gledatelja. Vrsne, autentične izvedbe – od veterana Vlada Ivanova (beskrupulozan amoralan gospodin Bebe) do mladih Laure Vasiliu (lažljiva, plošna i plašljiva, egocentrična Gabita) i poglavito Anamarije Marinca (samozatajna junakinja, ona koja ostaje s trajnijim posljedicama Otilia) – ganutljivo minimalistične glumice čije lice govori i tišinom, te koja je pravo otkriće filma, dodatni su plus 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana – nehinjena, sjajna i duboko humana remek-djela.

Katarina Marić