Fragmenti o metaforama

Osim noći vještica, oružanih razbojstava i građevinske mafije, Hrvatska je preko noći sa pragmatična Zapada uvezla i noć dugih muzeja. Taj besplatni vampirski kolačić muzejske i galerijske ponude nikada mi se nije sviđao. Ponajprije zato što kultura ne mora nikoga vući (moliti) za rukav, a cijene ulaznica su, u usporedbi sa svakodnevnim i nepotrebnim glupostima kojima opterećujemo kućni proračun, i dalje posve prihvatljive. Drukčije rečeno, posrijedi je populističko razgledanje navrat-nanos, da se ne propusti jer je besplatno. Muzejske noćne ptice i njihove masovke ne govore ama baš ništa o stvarnim konzumentima i ljubiteljima umjetnosti i povijesnih starina. To je kao da su svi oni bokci kojima političke stranke pokatkad dijele grah ili srdele oduševljeni i osviješteni zagovornici tih stranaka. Ili da visoka naklada jeftinih kiosk-klasika potvrđuje visoku kulturnu svijest i velike kulturne potrebe njihovih kupaca. Dobro, zatekne se u noćnoj nekrofiliji i pokoji stvarni ljubitelj umjetnosti, no on će taj, upravo svoj muzejsko-galerijski prostor brzo napustiti i pokušati brže-bolje izmaći radoznalu krdu, jer će mu početi smetati zagušljivi/pregrijani zrak i aerodromska buka u izložbenim sobama. Našim bi muzejima i galerijama bilo bolje da vrata drže otvorenima koji sat dulje radnim danom, a posebice za vikend, kada su djevičanski otvoreni tek od 10 do 13 sati, prešutno moleći da ih ne smetate prije nedjeljnoga ručka. Da je tako u Beču, s kojim se Zagreb voli uspoređivati (a to doista nema smisla), mnogi bi ljubitelji umjetnosti iz cijeloga svijeta ostali prikraćeni za blago tamošnjih zbirki, jer su upravo subota i nedjelja udarni dani za posjete. Dok pojedini muzeji i galerije nemaju kvalitetne kataloge zbirki, funkcionalne prostore za fundus i osnovnu djelatnost te atraktivne i ažurirane internetske stranice, noć muzeja ostat će uzaludan ljubavni trud prema publici koja već sutradan ujutro neće znati gdje je bila i što je vidjela. Potrebna je sustavna briga za posjetitelje, a ne instantni promidžbeni premaz.pod okriljem gluhe siječanjske noći. Vauuuuuu…

* * *I lavež, i ćuk, i netopiri. Stanje sa spikerima i voditeljima na trima nacionalnim televizijama, barem što se tiče njihove jezične kompetencije, postaje sve nepodnošljivije. Stalno i uporno serviranje nekakve hibridne zagrebaštine, s upornim pomicanjem naglaska na posve kriva i neočekivana mjesta, opetovano rabljenje frazeologema i leksika ŕ la istok te pogrešnih gramatičkih konstrukcija.(najčešći su: po tom pitanju, ponaosob, učestvovati, takmičenje, poduhvat, u vezi toga, itd.) svjedoče o tome kako u dotičnim medijskim kućama ili ne postoje ili, ako već i postoje, službe za jezik uopće ne rade ili ne znaju svoj posao. Posebna su vrsta jezičnih neznalica sportski novinari, o čijem izgovoru imena stranih sportaša doista više ne treba potrošiti ni riječi.

Osim toga, ta navodno najgledanija javna televizija u Europi, kako si lakomisleno voli tepati, ta Vrdoljakova katedrala hrvatskoga duha (sjećate li se te nevjerojatne gluposti!), mjesto je s najvećom koncentracijom izmišljenih tropa&figura. Monotoni i umorni Šprajc od kojeg je dnevnike bolje i zanimljivije radio čak i Branimir Dopuđa (imao je barem onaj završetak: »Pozdrav hrvatskim braniteljima, ma gdje bili!«), pesimistični i turobni Latin koji misli da će svojim emisijama ukazati na putove spasenja pokvarenoj i neljudskoj Hrvatskoj, prgavi Stanković koji vrijeđa svoje goste, ali i gledatelje izborom gostiju, Dijana Čuljak Šelebaj koja otvoreno pokazuje da ne razumije i da nije zainteresirana za teme o kojima se raspravlja jer bi radije da je na Bora Bori te njezin kulturnjački pandan Branka Kamenski, čije su najave priloga jednako toliko neuvjerljive i prazne koliko su esejčići Dražena Ilinčića neduhoviti i ocvali, itd. itd. Sve napuhano, prevažno, predimenzionirano, pretelevizično...

Ovome značenjskom grozdu trebalo bi dodati i ime predsjednika SDP-a, Zorana Milanovića, ali on ne radi na televiziji. Iako bi mu meteorološka prognoza posve dobro stajala, recimo kada bi trebao najaviti buru i kišu za dulje razdoblje. Od političara koji su izgubili na izborima (a tvrde da, eto, nisu pa nisu) zabavniji su samo oni.političari koji misle da imaju smisla za dosjetke i metafore. Pa ništa drugo i ne rade.

* * *Nedavno je i Milan Bandić poručio javnosti da nisu oni (a to su valjda on i njegov tim) sišli s drveta, i da je to, kako je naglasio, metafora. Dakle, da znaju i razumiju svoj posao. Dobro je da gradonačelnik zna što je metafora, jer to s uređenjem popularno zvana Cvjetnoga trga moglo bi prerasti u hiperbolu, a onda će se morati manevrirati metonimijskim sredstvima. Prošlo je vrijeme eufemizama i poredbi, epiteta i figura konstrukcije. Tri tisuće ljudi s loncima itekako zna zašto udara. Došlo je vrijeme odluke bez suvišnih i retoričkih pitanja što će se konačno dogoditi s Horvatinčićevim planom za najuži zagrebački centar. Bez ironije i skrivenih značenja, bez suvišnih komparacija i deskripcija. Bilo kako bilo, a uskoro dolazi i konačna odluka Gradske skupštine o predloženu projektu, cijeli je slučaj ionako već postao sinegdohom. Dio za cjelinu. A small country for a great metaphor! Pirandello na dramskom izvoru.

Ivica Matičević